Težinu patnje jednog grada možemo svhatiti po tome kada se njegova cjelokupna dotadašnja historija potisne isplaniranim genocidom, koji je osim ljudi ubio i prošlost po kojoj su njegovi stanovnici bili poznati.
Nažalost nije teško zaključiti po uvodnim riječima da se radi o Srebrenici, gradu interesantne i sadržajne historije čija se sudbina dijeli na prije i poslije genocida.
Za vrijeme studentskih dana, ali i nakon njih imao sam priliku upoznati veliki broj vrijednih i obrazovanih Srebreničana i Srebreničanki koji su i pored svojih privatnih tragedija uspjeli da naprave izuzetne rezultate bilo da se radi o fakultetu ili poslu kojim su se bavili.
Srebreničani se nisu predali
Prema njihovim riječima razlog zbog čega je njihov odnos prema svemu što rade bio izuzetno profesionalan i ozbiljan je da dokažu kako ih počinioci genocida nisu uspjeli slomiti. Upravo jednu takvu priču imao sam priliku pročitati prije nekoliko dana.
Djevojka čiji su najbliži članovi porodice ubijeni u genocidu zasluženo je stekla titulu magistra na jednom od sarajevskih fakulteta. Zar nema veće i bolje osvete izvršiocima genocida od pobjede postignute naukom?
Istaknuti bošnjački intelektualac Edhem Mulabdić još prije skoro stotinu godina govorio je o glavnom „oružju“ koje može donijeti toliko željeni uspjeh i napredak: “Prošla su vremena kad smo mi svoj imetak, svoj šuhret, ugled, moć i sve svoje branili mačem, danas je došlo vrijeme, da to branimo naukom. Nauka nam to može očuvati, pa ako mi ne budemo valjani te se ne prihvatimo za nju, niko nam neće biti kriv, ako sva ta dobra izgubimo i ona pređu u tuđe ruke, u ruke onoga koji je za vremena prihvatio nauku.”
Baš kao što to Edhem Muladbić preporučuje, mnogobrojni Srebreničani širom svijeta svoj čast i ugled brane znanjem, bez obzira na genocid koji je njima i njihovim porodicama promijenio život nisu se predali i posustali na što su zločinci sigurno računali.
Danas, prisjećam se svih onih Srebreničana koji sa tom istom tugom žive svaki dan, ali ta tuga im nikada nije bila izgovor da ne budu uspješni u onome što rade.
Uspravni nakon svega
Moje iskustvo sa Srebreničanima je pokazalo da oni ne žele sažaljenje, već priliku. Da ne žude za osudom, već za postizanjem uspjeha na polju nauke.
Susreti sa njima nisu tmurni i depresivni kao što bi se sa razlogom moglo očekivati od nekoga ko je žrtva genocida, već naprotiv, Srebreničani se svakim danom bore da svojim primjerom pokažu kako je moguće prevazići i najteža životna iskušenja.
Kao rođenom Sarajliji koji je prve korake napravio na Dobrinji, sarajevskom naselju koje će svega nekoliko mjeseci nakon mog rođenja biti napadnuto nije me trebalo učiti o tome šta se sve deševalo u toku rata širom Bosne i Hercegovine.
Možda je i to jedan od razloga što od Srebreničana nisam tražio da mi pričaju svoje živote priče jer mi je bilo jasno šta su sve preživjeli.
Od njih sam želio saznati jedino to kako ostati dobar čovjek uslijed teških iskušenja i uz to uspjeti napraviti pozitivne stvari u svom životu. Lekcije koje su svima nama Srebraničani nesebično dijelili, nismo baš mogli da razumijemo, jer teško je shvatiti snagu u njihovim srcima koja im pomaže da ostanu uspravni nakon svega.
Zbog toga i danas kao i svaki put 11. jula razmišljam o svim tim dobrim ljudima koji su pobijedili zločince i njihovu namjeru. Srebrenica i Srebreničani zaslužuju da se o njima šire pozitivne i uspješne priče, jer su one u stvari dokaz njihove pobjede nad genocidom i zlom koje im se dogodilo.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera