Oglasi

Spomenik našim, živim ljudima

Kad je bistar i vedar dan sa Treskavice se vidi 10-ak bosanskih, ali i hercegovačkih planina poznatih po svojoj bezvremenskoj ljepoti, surovosti, nedostupnosti i legendama o hajducima i vilama.
Treskavica, planina u okolini SarajevaUstupljeno Al Jazeeri

Treskavica je planina u neposrednoj blizini Sarajeva, kamena gromada prepuna šume i jezera, divljih životinja i planinara. Planinara koji, kad je bistar i vedar dan, vide 10-ak bosanskih, ali i hercegovačkih planina poznatih po svojoj bezvremenskoj ljepoti, surovosti, nedostupnosti i legendama o hajducima i vilama. Prepuna je Treskavica, sa druge strane, i rana koje su srasle u ožiljke, na mjestima koja su izranjavana djelima što ne donose život, nego smrt.

Izranjavana je Treskavica baš kao naši ljudi, narod koji je prevalio preko leđa toliko stvari da bi od samog broja nevolja, a kamoli njihovog sadržaja, neki drugi narod, uvjeren sam, odavno slomio svoju kičmu. I baš zato, sve više što vrijeme prolazi, više i više volim i cijenim taj narod. Bez obzira na sve to što nam saopštavaju mediji, ponekad čineći stvari gorima nego što one, zapravo, jesu. Ova naizgled jeftina i opšta teza ima, ipak, svoje naučno uporište: jedan pokojni profesor, Džordž Gerbner, razvio je, u prošlom vijeku, Teoriju kultivacije.

Ta teorija, skraćeno, glasi ovako: osobe koje mnogo gledaju TV imaju drugačiju sliku svijeta i društvene stvarnosti, u odnosu na one koji ne gledaju TV previše. Kaže još da česti gledaoci vide svijet kako je prikazan na TV-u, a ne kakav on stvarno jeste. Najdramatičniji primjer ovog učinka zove se "sindrom zlog svijeta": česti gledaoci TV-a smatraju svijet opasnim i manje vjerodostojnim, pa im je gledanje na stvari dosta pesimističnije nego kod onih koji rjeđe blenu u ekran. Ako uz TV dodamo internet i posve novu eru masovnih medija, učinak „sindroma zlog svijeta“ potpuno je i kristalno jasan – ako ne i pojačan - u našoj, „modernoj“, eri.

Zašto ovo pišem i kakve Gerbnerova teorija ima veze sa uvodom?

Zato, prije svega, što je moje poimanje sopstvenog mikro, ali i makro okruženja nešto – da ne kažem drastično – drugačije u odnosu na katastrofične, apokaliptične, pesimistične i izrazito negativne sadržaje, koji svakodnevno nalaze svoj put do miliona naših ljudi, koji kao da nisu dovoljno opterećeni sveukupnim problemima koji su ih snašli, nego je još potrebno i dodatno im soliti svježe rane. A i one koje su tek zarasle. Ovo, naravno, nije još jedna, usputna, kritika medija i principa na kojem oni počivaju, jer stvari skoro nikada nisu crno – bijele, a za bilo kakav zaključak, koji „drži vodu“, ozbiljni ljudi ne koriste samo vlastita zapažanja i subjektivnost.

Ali moj je izbor da medije koristim da bih „digao spomenik“ našim ljudima i to za njihovih života. Jer kad nestanu, umru ili odsele, džaba smo, drugovi, krečili. Ne vjerujem da živim u društvu u kojem su kriminalci, lopovi, ubice i profiteri većina. Ne vjerujem da su ljudi zli i da iza svakog ćoška vreba neko sa fantomkom na glavi i nožem u ruci. Ne vjerujem da je strah primarna emocija kod nas. Ne vjerujem, na koncu, da Gerbner nije (bio) u pravu.

Znam u šta vjerujem

Odnosno, ne samo da vjerujem, nego svjedočim da su naši – balkanski, slovenski - ljudi, kako u ona vremena, tako i danas ostali jaki ili barem jači od prosjeka. Tome svjedoče priče koje čovjek, kada izađe iz „sigurne zone“ i svog komfora, čuje od „običnog“ čovjeka, od naroda. Te priče, iako teške, životne su i odraz su ogromne snage našeg čovjeka da prebrodi nevolje, a da ga one ne slome.

Jedna od tih priča je lična, tiče se mog pradjeda, koji je, teška srca, napustio golet u kojoj je živio i otišao u Ameriku da radi u rudniku. Da crnči. No, nije dosanjao američki san – ne zato jer nije mogao ili htio, ili je bio nesposoban za to; vratio se upravo onda kad je bilo najteže, preko Atlantika, brodom, sa još nekoliko hiljada svojih sunarodnika koji su odlučili svoje živote staviti na raspolaganje ideji u koju su vjerovali. Vratili su se iz mira u rat; vratili su se kroz minska polja i jata podmornica; vratili su se iz izvjesnosti u neizvjesnost; vratili su se na Solunski front, kao dobrovoljci, kao djeca, kao ljudi koji su znali da postoji nešto više od njih - Sloboda. U Slobodi mu se - bez struje i vode, i uopšte bez komocije kakva danas postoji - rodilo i desetoro djece, od kojih je jedno postalo moj deda, koji je, opet, imao svoj dugi i trnoviti put – kako u Drugom svjetskom ratu, tako i u miru.

Dok ovo pišem, bukovo drvo mi, iz peći, grije leđa na padinama jedne poznate sarajevske planine. Padine te planine su moj dom. Moj dom su, vremenom sam shvatio, oduvijek bile planine. No, dom bez ljudi nije dom, nego četiri zida. Ljudi sa kojima dijelim livade i šume su jaki. Jaki kao te planine. Zapravo nisu ni jaki, ali ne postoji riječ u našem jeziku koja bi mogla, na jednostavan  način, objasniti sve njihove kvalitete.

Život na planini

Komšinica, recimo, koja je zagazila u sedmu deceniju života, jedna je od takvih; prije nekoliko godina, priča mi, muž je ostao bez posla i razbolio se, a valjalo je nahraniti djecu. Svako jutro ustala bi u pet sati, pomuzla bi dvije krave, na leđa stavila 15 litara mlijeka i pješačila četiri kilometra do grada. Mlijeko bi prodala, potom bi očistila stan jednoj porodici, a zatim se kući vraćala pješke, da bi spremila sve po kući, zgotovila ručak i namirila stoku. Kaže mi – bez ikakve gorčine, razočarenja, prenemaganja, psovanja države ili tužbalica na nepravdu – da nikada, uprkos svemu, nije morala da posudi novac.

Novac nije bio problem ni komšiji, čovjeku koji je uveliko na nogama i u radnom odijelu kada ustanem u 6 sati ujutru i pogledam kroz prozor; često se zapitam da li, pobogu, on ikada odmara? Rekoh, novac mu nije bio problem, jer je radio u jednoj, naravno bivšoj, fabrici u Sarajevu, gdje je, polako, sticao dom i imanje. Kad je tek dobio djecu, svi su, zajedno, živjeli u 24 kvadrata, u kući toliko maloj da je imala hodnik, kupatilo i još jednu prostoriju koja je služila kao kuhinja, trpezarija, dnevni boravak i spavaća soba. Imali su dva kauča: na jednom djeca, na drugom on i supruga.

Pitam ga kako su živjeli tako. Iznenađen i zatečen mojim nerazumijevanjem, uzvratio mi je pitanjem: „zašto bolan?“. Danas ima veliku kuću i nepregledno imanje, ali, kako kaže, nema ništa; žena mu je umrla, žena koja mu je uvijek govorila da manje radi i da više žive i uživaju. „A ja sve, hajde samo dok još ovo, dok još ono završim“. Nije dočekao da sve završi, da bi uživao. To je velika lekcija koju sam naučio od ovog poštenog, marljivog i jakog čovjeka: živi.

Treskavica, izranjavana planina

To „živi“ se, takođe, tiče jedne priče sa početka, sa Treskavice, one izranjavane i ožiljaka pune planine, koja je, za mene, upravo simbol naših ljudi i njihovih nevolja. Vraćajući se prema lokalnom selu u podnožju, dok smo pratili kako duga svjetla terenca obasjavaju poneku lisicu i bacaju svjetlost na bukovu šumu i slušali kako brekće dizel-motor, počeo je pričati kako je tijelo svog sina, tinejdžera, koji se utopio, pronašao baš on, ne sluteći, u planinskoj rijeci, dok je pecao i čekao ga da se vrati kući. Ne mogu opisati kako sam se osjećao kada sam saslušao ovu priču i način – miran i razborit – na koji je ona prenesena. Ono što sam tu naučio, a što sam i iz njegovih usta čuo, je da se život nastavlja.

Svi imaju komšiju, pradjeda ili lični primjer, tragediju ili nevolju koju su, kao i svi mi, sažvakali i nastavili dalje. Od te tragedije niko nije izabrao da pravi spektakl; naprotiv, naši ljudi od svoje tragedije naprave sebi spomenik za života, tako što odluče da žive uprkos svemu što im se desilo.

I dalje sam uvjeren da smo puno bliži nečemu normalnom, nego što smo dalje od toga. Naša istorija, tragedije i nevolje utrle su put životu; stvarnom životu koji je, u vrijeme mog pradjeda, bio još i teži. Ali se živio, i, taj život, naš način života, naš životvorni refleks ostao je živ do danas. U to vjerujem i tome svjedočim, a sve ostalo može komotno da ide u - Gerbnerovu teoriju.

Izvor: Al Jazeera

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Al Jazeere Balkans. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Al Jazeera Balkans zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.