Šolja u Londonu

Sat i po ili dva, koliko smo proveli u razgovoru, prošlo je, čini mi se, za tren oka (Ustupljeno Al Jazeeri)

Brat mi opet traži šolje. Kaže, ubiše ga kolege sa posla, dal’ može da im nabavi neku. Pritom nije reč o ljudima sa hroničnim stomačnim problemima, kojima je šolja nasušna potreba. Nije čak reč ni o tim šoljama.

Traži narod one naše šolje 24 minuta. Šolje za kafu, čaj, jogurt, one sa logoom naše emisije. Kad god se kao ekipa uključimo u neku humanitarnu akciju, pa napravimo 50, 100 šolja, misleći “nema veze i ako se sve ne prodaju, ostaće neka šolja za poslovne partnere”, ceo kontingent se prosto razgrabi u roku od odmah.

Ispada da ko šta radi, naš čovek po čitav dan ispija kafe i lomi šolje, pa su mu nove konstantno neophodne. Ili to, ili da im se baš ove naše iz emisije iz nekog razloga naročito dopadaju.

Biće, ipak, da je ovo drugo.

…..

Nedavno sam spakovao šest naših dragocenih šolja u kofer i otputovao u London. U glavni grad Engleske došao sam na poziv Srpskog siti kluba (Serbian City Club).

To su ovi likovi na slici. Šolje su, jasno, bile namenjene njima.

Znam. I meni su u početku delovali kao sektaši. Nasmejani, optimistični, friendly i spontani, ljubitelji prirode, druženja i skvoša, a ovamo, dok dlanom o dlan, ni ne primetiš da su te vrbovali, isprali ti mozak, nakljukali esidom, tečnim etrom, pečurkama i spidom, vezali te operisali, promenili ti lični opis, rasu i pol, izbrisali sećanje, ugradili čip u oko, obukli ti kostim liftboja i istrenirali da govoriš “Hello madam, hello Sir” gostima njihovih raskalašnih privatnih zabava.

Eto na šta se naprave naši ljudi kad odu u dijasporu, daleko od matice.

Na žalost, ništa od gore navedenog nije se ostvarilo.

Umesto toga, “samo” su mi omogućili da govorim pred stotinak naših ljudi koji žive i rade u Londonu, u jednoj od sala britanskog Parlamenta. Znam da ovo zvuči tek nešto manje neverovatno od one sekta-droga-orgije pričice, ali činjenica je da sam pre samo dvadesetak dana nastupio kao govornik u Westminsterskoj palati.

To je ovo ovde.

Najbolje vreme za posetu Westminsterskoj palati je noću, krišom. Pogotovu ako ste Srbin. Ipak, mi nismo imali razloga da se krijemo, naprotiv. Srpski siti klub je udruženje finih, obrazovanih ljudi, profesionalaca u oblastima kojima se bave, društvo uspešnih, ostvarenih i, rekao bih, srećnih ljudi. Uz šarm i duhovitost koju su, kao ja šolje, poneli iz otadžbine i potrudili se da ih ne razbiju u belom svetu, nije im bilo teško da ostvare dobar odnos sa poslanikom britanskog Parlamenta koji im i omogućava da povremeno dovode goste iz Srbije u ovo raskošno zdanje.

Po prastarom zakonu, svaki građanin sa biračkim pravom u Engleskoj ima prava da kad god poželi uđe u Parlament i zahteva da ga primi njegov poslanik. Ukoliko je poslanik fizički u zgradi, ne može i ne sme da odbije ovu posetu.

Pitam se kako bi ovo funkcionisalo u srpskom parlamentu. Verovatno bi poslanici bežali po hodnicima, skrivali se po kancelarijama, ili se, kao što to rade i na zasedanjima, pravili da spavaju.

Britanski poslanici, dakle, što bi prost narod rekao, moraju da prime, ali nisu ni oni baš cvećke. Više su mušice. I to barske. U obližnjem pabu, koji je već stotinama godina skoro pa oficijelna “soba za sastanke” poslanika, i to sastanke sa kriglama piva, postoji zvono. U trenutku kad predsedavajući Donjeg doma najavi početak glasanja, barsko zvono se oglašava, a poslanici koji su se zatekli u pabu jurišaju u zgradu Parlamenta kako bi brže-bolje dali glas za ili protiv nekog zakona, i potom se hitro vraćaju u pab, da izglasaju još jednu turu pića.

…..

Jutro uoči mog nastupa u Parlamentu glavna tema u svim engleskim novinama bila je ova:

Nakon susreta sa britanskom premijerkom Terezom Mej, američki predsednik Donad Tramp je dobio poziv da poseti Englesku. To samo po sebi ne bi bio problem, ali ono što je itekako zasmetalo velikom broju poslanika, a bogami i javnosti, jeste činjenica da bi Tramp trebalo da se obrati poslanicima upravo u zdanju Vestminsterske palate, što se, jasno, smatra velikom čašću. U očima engleske javnosti, kontroverzni Tramp, pogotovo nakon njegove odluke o zabrani ulaska u SAD državljanima šest arapskih zemalja, poslednji je kome treba ukazati takvu čast.

Evo kako sam se osećao dok sam čitao ovu vest, shvativši da, dok Trampa možda neće ni da puste u Parlament, Englezi očigledno nemaju ništa protiv mog nastupa u istom.

Engleski Parlament drugo je skupštinsko zdanje u koje sam u životu kročio, ali i prvo u kome sam koliko toliko nešto mogao i da vidim. U onoj prvoj Skupštini, koju sam posetio sada već davnog 5. oktobra 2000. godine, gotovo ništa se nije moglo videti od suzavca. Ovo je jedna od mojih retkih slika iz srpskog parlamenta.

Tačnije, iz toaleta srpskog parlamenta.

I tada i sada sam zbog svog rada na televiziji dospeo u skupštinsko zdanje. Tada sam snimao revoluciju, sada su me, zbog naše revolucionarne emisije, i pozvali u London.

Sedamnaest godina daleko od ovog mršavog mladića suznih očiju, evo sadašnje ikone stila u punoj snazi životne zrelosti.

“Neverovatno!”, primetiće čitaoci. “Pa ovaj čovek što je stariji, to bolje izgleda.”

Hvala vam što ste primetili.

Dugački hodnici, nebrojene biste predsednika Parlamenta kroz istoriju, raskošni lusteri i prastari tepisi, pod koji krcka pod nogama, drevna prašina na policama… kao da sam se obreo u dvorcu Hogvorts iz Harija Potera.

Posetioci tribine bili su naši ljudi koji žive u Londonu.

Pre nego što ćemo ući u sobu u kojoj će se održati razgovor, spontano mi prilaze, slikamo se, pitaju ista pitanja kao i ljudi u Beogradu, Pirotu, Novom Sadu – “Kada će, konačno, početi emisija… ima li pritisaka…” I, naravno, “da nisam slučajno poneo neku šolju…”

Jesam. Evo je! Ponosno se smestila ispred Daše Ilić, koja je vodila razgovor sa mnom, i moje malenkosti.

Razgovarali smo o našoj emisiji, o medijskoj situaciji u Srbiji, o vlasti i opoziciji, o odnosu nas koji živimo u otadžbini prema našim zemljacima u belom svetu… Publiku je zanimalo i da li me ponekad telefonom zovu političari (“Da. Uglavnom noću. I dahću. Supruga već sumnja da imam ljubavnicu. Onda joj utrapim telefon i ona shvati da nema ni govora o ljubavnici. Dahtač je u pitanju. Sad je još gore. Misli da imam ljubavnika.”)

Sat i po ili dva, koliko smo proveli u razgovoru, prošlo je, čini mi se, za tren oka. Zbližili smo se ti dragi Srbi koji se prave Englezi i ja.

Nije to Ceca-Jeca, Seka-Zeka, Stoja-Vitez, Koja-Mina, Slina-Željko 1, 2 i 3-Roki 4, Brena-Brega, Šeki Turković-dijaspora. Sa takvima se ne zbližavam ni kod kuće, pa što bih onda na službenom putu.

Ovo je neki pristojan svet.

Razumeli smo se, prepoznali i jednako sam uspevao da ih nasmejem kao i ljubitelje naše emisije koji čine publiku na našim snimanjima u Beogradu. Evo tih nasmejanih ljudi.

A evo i onih “sektaša” iz Srpskog siti kluba sa početka priče.

Pa što i da se ne smeju? Ostvarili sjajne karijere u veličanstvenom gradu kao što je London. Žive tu, neki već decenijama. Rade ono što vole, pristojno zarađuju, druže se…

I, što je najsmešnije od svega – rade na povratku u Srbiju.

“Dakle, ipak nisu normalni”, primetiće čitalac.

Naprotiv. Nije normalno isprazno papagajsko ponavljanje fraze “sprečimo odliv mozgova”, koju već godinama jalovo ponavljaju naši političari. Kako ćeš da sprečiš, majke ti? Šta je to bilo koja vlast u poslednjih četvrt veka mogla da ponudi mozgu koji razmišlja dal’ da se odlije ili ne, pa da mozak ipak ostane ovde?

Što se mene tiče, neka se mozgovi slobodno odlivaju!

Evo nam nasmejanih odlivenih mozgova na slici.

Pokušavali su da skrenu pažnju dragoj nam državi matici da može da računa na njih, da ih iskoristi, da upotrebi njihova znanja, karijere, poslovne veze, ugled…

Postoje odliveni mozgovi koji nemaju ništa protiv da se ponovo uliju. Ne samo u Londonu, već širom sveta.

I to je tajna koju sam otkrio te večeri.

To saznanje me načinilo istovremeno i srećnim, i tužnim. Srećnim jer čim neko ko je osetio čari života u svetskom velegradu, visok standard, uređen javni prevoz i mogućnost da uživo gleda dobar fudbal svake nedelje pomišlja da se vrati u moj Beograd… pa to, majku mu, znači da i moj Beograd ima nešto posebno i dragoceno.

A opet tužnim me činila spoznaja da ovi nasmejani ljudi, kada dođu u otadžbinu, kucaju na vrata kojekavih gluvih i slepih u foteljama, koji će tokom kampanje robotski recitovati “sprečimo odliv mozgova… sprečimo odliv mozgova”, propuštajući priliku da iste te mozgove vrate u Srbiju.

Ipak, po završetku događaja u Parlamentu i nakon nekoliko krigli piva u već pomenutom “poslaničkom” pabu, shvatih da možda odliveni mozgovi i treba da ostanu tamo gde su se odlili.

“Big Ben” mi je svedok da su mi se baš u ovom trenutku u mislima javili sledeći stihovi:

Ostajte tamo. Sunce našeg neba možda lepše i toplije grije,

Al’ ako se vratite, s kim će ovaj čovek u Londonu da pije?

Izvor: Al Jazeera