Piše: Osman Softić
Hamzalija, činovnik lokalne uprave u Orahovi kod Gradiške, gdje sam rođen, bio je strašno iznenađen mojim odlaskom u medresu. Od milja me zvao “kapetane”, nadajući se da ću kao odlikaš upisati vojnu školu.
U Hamzalijinim očima postao sam “kapetan” onog momenta kada sam kao prvačić odabran da predam raport mitraljezcu Franje Kluza Ivici Mitrečiću Bregejcu, koji je u Orahovu došao na otvaranje Doma kulture.
Već u prvom razredu medrese, kao 14-godišnjak, suočio sam se mračnom stranom sistema u kojem smo “sretno živjeli”.
Bila je 1982. godina. U jednom razredu u medresi dječaci su igrali košarku. Nespretno bačena lopta odbila se o sliku maršala Tita, koja je krasila učionicu i razbila je. Lopta se nije ni smirila, a medresa je već bila krcata agenatima Službe državne bezbjednosti (SDB). Za taj čin optužene su starije kolege Mirsad Šahinović i Sulejman Topoljak.
Samo zahvaljujući direktoru medrese Ferhatu Šeti, koji nam je poslije spočitavao kako mu je dozlogrdilo da zbog naših nestašluka “vadi kestenje iz vatre”, Šahinović i Topoljak nisu bili pritvoreni.
Ali je mene stigla SDB, koju smo svi zvali UDBA.
Titova slika, muslimani i svinjetina
Kada sam nedugo poslije incidenta sa slikom otišao kući u Orahovu, iz tamošnje mjesne zajednice odmah su me pozvali na “informativni razgovor”.
Krenuo sam i nije bilo jasno ko je u tom trenutku bio uplašeniji – moji roditelji ili ja. Međutim, oni nisu mogli ići sa mnom, iako sam bio dijete, pa sam otišao sam.
Pred zgradom mjesne zajednice bio je parkiran bijeli golf banjalučke registracije, a u kancelariji su sjedila tri elegantno odjevena muškarca. Najviši među njima predstavio se kao Slavko. Bio je iz Banje Luke. Drugi, koji se predstavio kao Emir, rekao je da je iz Jajca. Njihov domaćin Drago, direktor Centra službi bezbjednosti općine Bosanska Gradiška, bio im je u pratnji.
Prvo što su me upitali bilo je poznajem li Šahinovića i Topoljaka.
Rekao sam da ih znam.
– A znaš li šta su oni uradili? – pitao je Emir.
Rekao sam da su razbili neku sliku.
– A koju sliku? – nastavio je isljednik.
– Titovu – odgovorio sam.
-Pa zar je to za tebe, Osmane, NEKA slika? – ljutito je na mene zagalamio Emir.
Mirsad Šahinović, snimljen 1982. godine
Preznojio sam se. Noge su mi klecale, ali nisam imao kud. Morao sam sjediti pred njima i odgovarati na još i još pitanja.
Pitali su da li se neko u Orahovi protivi da mu se istim nožem reže svinjska salama i govedina u lokalnoj mesnici. Rekao sam da ne znam, ali da u Orahovi žive većinom muslimani, tako da niko i ne jede svinjetinu.
A onda se priča okrenula.
Na zloglasnom trećem spratu
Emir je pričao da ima ebejku (nanu), kojoj je najveća životna želja da ode na hadždž, gdje bi voljela umrijeti.
– Kakav je stav islama u tom pogledu? – pitao me je.
Ispitivanje je trajalo satima, a ja sam mantrao da sam lojalan građanin Jugoslavije i da kao vjernik prezirem sve što narušava slogu naših naroda, čemu me uči i moja vjera.
Psihološki pritisci i zastrašivanja nastavili su se tokom čitavog školovanja u medresi, ali i kasnije, kad sam bio student na Islamskom teološkom fakultetu (ITF). I moje kolege proživljavale su istu dramu, ali su nam zaprijetili da ove razgovore ne smijemo nikom spominjati, tako da smo tek godinama kasnije to jedni drugima ispričali.
U jednom razredu u medresi dječaci su igrali košarku. Nespretno bačena lopta odbila se o sliku maršala Tita i razbila je. Lopta se nije ni smirila, a medresa je već bila krcata agenatima Službe državne bezbjednosti.
Kada sam se kao student ITF-a vratio sa ekskurzije u Kairo, ponovo su me pozvali. Sada sam na informativni razgovor išao u centar SDB-a u Sarajevu, u ulici Branka Šotre. Na prijavnici sam se predstavio kao Osman Softić.
– Je li Zoran Softić? – pitao je policajac.
– Osman – uzvratio sam, a on me uputio na zloglasni treći sprat.
Tamo su me dočekala tri agenta, odjevena poput onih iz filmova. Bili su hladni i strogi. Jedan mi je pružio list papira i olovku. Naredio mi je da napišem sve o posjeti Kairu: gdje smo bili, s kim smo se susreli, šta smo radili, da li smo imali kontakt sa članovima Muslimanske braće.
Pisao sam da smo bili gosti univerziteta Al-Azhar, da smo posjetili i Ambasadu SFRJ-a, gdje nas je primila ambasadorica Raviojla, da nam se u blizini Ismailije, gradića na putu između Kaira i Port Saida, pokvario autobus, pa ga je popravila vojska iz obližnje kasarne, te da smo tu večer bili specijalni gosti guvernera Port Saida Muhameda Sami Khudajra, koji nas je počastio noćenjem u odmaralištu Nores.
Agent pred kojim sam pisao izjavu bio je zadužen za kler. Kasnije će postati visoki policijski funkcioner u demokratskoj BiH. I političar. Čuo sam da je u SDB-u regrutovan u Energoinvest kao perspektivan kadar.
Nakon više od dva sata isljeđivanja ispratio me je Adnan, visok mladić punih obraza. Dao mi je ceduljicu sa brojem telefona, koju sam odmah po izlasku zgužvao i bacio u kantu za smeće. Adnan mi je rekao da ga slobodno nazovem ako mi šta bude trebalo. Bio sam uplašen i dugo nakon ovog razgovora nisam mogao spavati, a kada bih s prijateljima izlazio u kino ili na kafu u čaršijske kafiće imao sam osjećaj da nas uvijek neko prati.
Pokušaj vrbovanja
Moj posljednji susret sa SDB-om bio je u Gradišci potkraj 1988. godine.
“Osmane, evo opet te zovu iz Gradiške”, rekla mi je majka sa istim onim strahom u glasu kakav je imala i onda kada su me kao dijete isljeđivali i dodala mi telefonsku slušalicu.
Javio mi se Drago Šobota, direktor Centra službi državne bezbjednosti.
– Zdravo, Osmane. Uveli smo terminalsku obradu podataka, pa ako možeš doći na razgovor – rekao je.
To možeš značilo je – moraš.
Otišao sam u SUP, gdje sam ponovo sreo Slavka. Mislim da se prezivao Kuprešanin.
U vojsci su me posjetili prijatelji iz zagrebačke džamije – Hasan Čengić, Fahira Fejzić i Etem Haliti. Pitao sam se ko li je od njih predao ličnu na prijavnici, plašeći se za Hasana. A onda me pozvao kapetan Stojanović i upitao: Softiću, bre, ko ti je ovaj Haliti?
– Vidi ti Osmana, nije on više dijete. Pa ti si sada odrastao čovjek – bio je srdačan Slavko (kasnije sam saznao da je za vrijeme agresije na BiH bio jedan od vodećih ljudi Karadžićeve službe bezbjednosti).
Taj put u Orahovu sam došao na nekoliko dana – da vidim roditelje i da položim vozački ispit. Radio sam u zagrebačkoj džamiji i Mustafa ef. Cerić, koji je bio njen glavni imam, planirao je da me pošalje u Čikago. Tamo bih radio kao imam i usput pohađao postdiplomski studij, ali budući da nisam bio odslužio vojsku ta mogućnost je otpala.
Slavko me je pitao kakvi su mi planovi za budućnost. Rekao sam da poslije vojske želim ići u inostranstvo radi magisterija.
– Pa možda bi ti najbolje odgovarao Čikago. To ti sigurno mogu srediti dr. Cerić ili Šefko Omerbašić – rekao je.
Tada sam shvatio da me sve vrijeme prate i da o meni puno znaju, čak i sitne detalje iz moga života, moje želje, nade, planove…
Međutim, kada sam rekao da trebam u vojsku i da sam došao da polažem vozački, Slavko je skočio i viknuo službeniku do sebe: “Zovi Dragu, Osman treba da polaže vozački ispit.”
Drago je brzo došao.
– Slušaj, ne znači da ćemo ti dati čage (vozačku dozvolu), ali imaš brata doktora, on ti može dati ljekarsko, da ne čekaš u redu i slično – rekao je Slavko, tobože dobronamjerno.
Tada sam shvatio da me možda pokušavaju vrbovati. Odustao sam i od kratkog odmora kod roditelja i od vozačkog, pa sam se odmah sutradan vratio u Zagreb, odakle sam direktno otišao u vojsku.
Strah za Hasana
Međutim, ni tamo nisam imao mira. U JNA je za mene osobno bio zadužen Ilija Ivetić, zastavnik Vojne bezbjednosti u kasarni Franjo Ogulinac Seljo. Saznao sam to kasnije od Tajiba Omerdića, tadašnjeg inspektora lokalne policije u Jastrebarskom, gdje sam služio vojsku.
Ivetić mi je jednom prilikom rekao: “Softiću, najteže je kad sam sebe kontrolišeš.”
Jednom prilikom su me u Jastrebarskom posjetili moji prijatelji iz zagrebačke džamije – Hasan Čengić (op.a. osuđen u Sarajevskom procesu), Fahira Fejzić i Etem Haliti. Pitao sam se ko li je od njih predao ličnu na prijavnici. Ne piše mi se dobro, pomislio sam, pogotovo kad me je kapetan Dragan Stojanović pozvao u kancelariju.
– Ko ti je, bre Softiću, ovaj Haliti? – zagalamio je.
– Kolega iz zagrebačke džamije – rekao sam i kamen mi je pao sa srca.
Stojanovića je brinulo što mi je Albanac prijatelj, a mene je bilo strah šta da kažem ako budu pitali za Hasana.
Isljednik mi je naredio da napišem sve o ekskurziji u Kairo: gdje smo bili, s kim smo se susreli, šta smo radili, da li smo imali kontakt sa članovima Muslimanske braće?
Unatoč monstruoznosti srpsko-crnogorske agresije, sa kojom se ne može mjeriti nijedan oblik kršenja ljudskih prava u komunizmu, odgovornost predratnih komunističkih institucija i ljudi koji su provodili sistemski teror zastrašivanja, praćenja i maltretiranja “sumnjivih” građana ne bi se trebala gurati pod tepih.
Pitanje odgovornosti institucija, ali i pojedinaca koji su u ime vlasti provodili mjere fizičkog i psihološkog zastrašivanja, zatvaranja, vrbovanja i maltretiranja, posebno nad maloljetnim osobama, nikada nije pokrenuto.
Bilo bi fer da se u ime političkih institucija BiH uputi makar javno izvinjenje svima koji su na bilo koji način bili predmet obavještajnih pritisaka.
Arhive SDB-a treba što prije otvoriti, tako da svaki građanin konačno dobije uvid u svoj dosije, ako je on postojao, kao što je to uradila Njemačka otvorivši dosjee STASI-ja i svojim građanima omogućila da saznaju istinu.
Pasivan odnos građana prema ovom pitanju ne samo da je začuđujući i neodgovoran, već i nemoralan.
Time bi se spriječile manipulacije i ucjenjivanja političkih protivnika od strane vlastodržaca iz oportunističkih pobuda.
Pasivan odnos građana prema ovom pitanju ne samo da je začuđujući i neodgovoran, već i nemoralan.
Moji vršnjaci koji su se školovali u svjetovnim školama imali su sreću da nisu bili izloženi psihološkom teroru koji je provođen nad nama medreslijama.
Možda se zbog toga neki socijalizma danas sjećaju kao idiličnog doba.
Stoga je važno da čuju i našu priču.
Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne oderažavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera