Oglasi

Smrt na Putu života

Geleri su izranjavali desetak putnika u autobusu. Jedino je Almir zauvijek zaspao. Na ovom je svijetu živio 23 godine.
'Ubila ga granata', reći će neki. Možda. A možda ga je ipak ubio ubica.Arhiva

Blijeda, iscrpljena prijepodnevnom hemoterapijom, bila je neobjašnjivo vesela. Kako je večer odmicala, njena mi se razdraganost činila sve čudnijom. Polagano me obuzimao osjećaj da žena s kojom razgovaram u njenom stanu, u Ulici Envera Šehovića u Novom Sarajevu, nije ona Ljilja koju sam poznavala od svoje 11. godine.

Ova Ljiljana smijala se glasno, prazno i inozemno, iz duboke odsutnosti one davne ljepotice koja se sa sinom Tomicom doselila u moj rodni grad Maglaj iz Loznice. Put papira, vlastiti ispis bijega od stigme raspuštenice, u vremenu kad su na razvod braka i najbliži ženini gledali mrko i podozrivo, Ljilja je prešla najkraćom putanjom koju samohrana majka instinktivno bira: od radnog mjesta u jednoj do uposlenja u drugoj tvornici papira.

Ljiljin sin Tomislav u petom je razredu postao moj školski drug. Sjedio je sa mnom u istoj klupi; igrali smo se klikera skupa s ostalim dječacima i beba skupa s ostalim curicama. I rasli igrajući se kauboja i Indijanaca u parku pored Firsta, prve tvorničke zgrade, u koju su useljavani kadrovi pristigli iz svih krajeva tadašnje Jugoslavije.  

Uskoro će Tomica dobiti novog tatu Rifata i brata Almira, najljepšu bebu koju sam za života vidjela. I najmirisniju. Mirisao je na kupku Kosili, baš kao i prazna svijetloplava bočica istoimenog šampona koju mi je Tomica poklonio na likovnoj sekciji da bi mi poslužila kao pomoćna posudica za vodu kojom ću pomoću kista nakvasiti vodene boje.

Posljednji zajednički odmor

Nizale su se dječije sličice do kraja osnovne škole, a onda smo svi otišli iz Maglaja. Oni u Sarajevo, ja u Tuzlu.

Ipak, kao da nisu desetljeća prošla, s tim bočicama šampona Kosili Ljilja i ja smo ove večeri, kasnog oktobra 2010. godine, ušle u priču o njenom i Rifatovom jedincu Almiru.

Nizale su se slike njihove ljubavi; buketi cvijeća čiju je svaku laticu upamtila, miris originalnog parfema Chanel No. 5, koji joj Rifat nepojmljivom čarolijom nabavljao u doba kad je bosanska provincija jedva čula za njega, grozničavi opisi njegovih noćnih putovanja vozom do Beograda, Zagreba, Ljubljane, s kojih se vraćao s najnovijim modnim čudima za nju, Almira i Tomicu.

"Niko drugi nikada nije poznavao takvog Rifata. Niko nikada", ponovila je nekoliko puta, ne meni nego sebi, s onim odsutnim pogledom u davnu i daleku puninu života kojim je živjela ona, ondašnja Ljiljana.  

Potom, ponoć je već minula, rekla mi je: "U frižideru imaš nekoliko flašica vina, vuku se... ne znam otkad. Naspi nam. Želim te nešto pitati."

"Zaboravila sam pitati svog doktora. Nismo godinama bili na moru, još od prije rata, Rifat, Almir i ja. Šta ti misliš mogu li ja sada ići na more?" Nije čekala odgovor, a ja ga i tako nisam imala. Umjesto toga pojavila se slutnja da gledam i slušam ljudsko biće koje se pred mojim očima gasi.

Dugo u noć, potpuno nijema, slušala sam nevjerovatno žive detalje njihovog posljednjeg zajedničkog odmora na moru. Pričala je u prezentu, kao da od toga nije proteklo više od 20 godina.

Kao da u međuvremenu nije postojao onaj četvrtak, 24. septembar 1992. godine.

Ni ona raskrsnica na kojoj se Put života ukrstio s Ulicom Hamdije Čemerlića. Ondje, kod podvožnjaka, između Fabrike duhana Sarajevo i Energoinvesta.

Tu, gotovo na pragu stana u kojem mi Almirova majka, evo, opisuje njegovu ronilačku opremu i veliku mrku školjku, koju je upravo izronio i spustio u pijesak kraj njenih nogu, a ona se trznula kad je osjetila taj sluzavi dodir i u hipu osovila na noge. Evo, upravo sad: trznula se, skočila na noge, stresla se svakim damarom, a onda se počela glasno smijati shvativši da nije ništa opasno. "Što me prepadaš, budalo jedna!", izgovorila je majčinskim tonom istovremenog prijekora i tepanja, pogleda usmjerenog prema Almirovoj fotografiji u samostojećem ramu.

U tom je momentu bila živa. Življa nego ikad. Sve troje su bili živi: ona, Almir i Rifat. Življi nego ikad. U stvarnosti...

Konačna raskrsnica

Septembar 1992 – ugruhan topovskom detonacijom na sarajevskom ratištu, Almir se oporavljao u Koševskoj bolnici. Tog četvrtka, 24. septembra, ranim jutrom, Rifat je molio doktore da Almira puste kući preko vikenda. Pristali su, ali tek nakon što kasnije, tokom dana, urade još neke nalaze. Sav sretan, požurio je kući da s Ljiljom pripremi ručak za svog jedinca, koji će kasnije iz bolnice krenuti autobusom.

Putem života. Do svoje konačne raskrsnice.

Granata je direktno pogodila automobil u kojem su tri osobe poginule, a četvrta je ranjena. Geleri su izranjavali desetak putnika u autobusu.

Jedino je Almir zauvijek zaspao. Na ovom je svijetu živio 23 godine. Almir Begović. Bega, kako su ga zvali njegovi drugari.

Kasnije su dobili njegovu košulju. U džepu je bila Almirova zdravstvena knjižica. S rupom kroz koju se geler probio do njegovog srca. Ubila ga granata, reći će neki. Možda.

A možda ga je ipak ubio ubica. Almir Bega, najljepša beba koju sam za života vidjela. Jedan od 11.541 ubijene osobe tokom opsade Sarajeva.

U stvarnosti, nekoliko noći nakon ove, u kojoj su svi oni u Ljiljinim snoviđenjima posljednji put bili živi, kupali se i smijali na moru, tiho je, u snu, otišla Ljiljana. 28. oktobra 2010. godine. Umrla je od karcinoma. Možda.

Tri mjeseca i tri dana nakon što je umro Rifat. Od karcinoma. Možda. Oboje, nakon 18 godina nezamislive patnje. Sada su na moru, vjerujem u to. Moj školski drug Tomislav Sirk, sa svojom porodicom, dugo već živi u Srbiji.

Tri kamena na groblju Lav. Pred njima, s vremena na vrijeme, i moja djeca prouče Fatihu svom dragom amidži Rifatu i dobroj strini Ljilji. I našoj vječnoj bebi Almiru.

Izvor: Al Jazeera

Oglasi

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Al Jazeere Balkans. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Al Jazeera Balkans zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.