Smakla se pamet, a isplivali talog i mulj

Jedino efikasno sredstvo bi bilo donošenje zakona koji bi zabranio osobama sa fakultetskom diplomom da napuštaju zemlju (Al Jazeera)

Ponekad pomislim da je svijetu zaista potreban barem jedan super junak da stvari riješi po svome i da pravda na kraju, kao u dobrim filmovima i knjigama, pobijedi. U životu je izgleda drugačije. Učili su nas jedno, a mi vidimo nešto sasvim drugo. Nema pravde. Postoji zakon jakih i moćnih i on krši i lomi sve pred sobom. Nije istina da na kraju sve dođe na svoje. Rijetko kad šta dođe na svoje. Jaki slabe šalju u zatvore, njihove sinove šalju da ginu u ratove, spavaju s njihovim ženama i lijepim ćerkama i niko im ništa ne može.

Jaki zapošljavaju slabe, gaze ih automobilima i zbog toga nikada ne budu osuđeni. Jaki kupuju i advokate, i sudije, i pravdu, jer oni su ti koji kroje zakone i prave pravo. Jaki primaju 800 konvertabilnih maraka (400 eura) za odvojeni život i naknadu za stan, uz platu od 4.500 KM (2.250 eura), a slabi dižu ruku na sebe, odlaze i namiču sebi konopac oko vrata, odustaju. Svijet nije pravedan i nije onakav kako smo učili u školama. Lagali su nas i još uvijek nas lažu, a mi hoćemo da vjerujemo čak i kad vlastitim očima vidimo da nije tako.

Zato ponekad pomislim da bi stvarno dobro došao neki super junak da popegla ono što je krivo i kazni zlikovce, ali sam odrastao i znam da se to neće desiti. Lažu nas i u knjigama sa sretnim krajem, jer sretni krajevi su u životu rijetkost.

Optimisti i pesimisti…

Kažu da tu ima neke sitne razlike. Pesimista vidi tunel, optimista svijetlo na kraju tunela; realista voz, a mašinovođa tri budale na pruzi… Da, ima neke sitne razlike.

Na šta bi ličio svijet kada bi vidjeli njegovu pravu sliku, koja bi, čini mi se, bila puno više izranjavana od Slike Dorijana Greja. Stari cinik Oskar Vajld umio se ozbiljno našaliti te je jednom prilikom rekao: “Kad sam bio mali mislio sam da je novac sve, kada sam odrastao vidio sam da je stvarno tako…”

Novcem je moguće kupiti sve, naročito u zemljama kakve su ove naše nesreće, nastale na ruševinama bivše Jugoslavije. Ako ne vjerujete, osvrnite se oko sebe, ali za promjenu, probajte držati otvorene oči. Vjerujem da je puno lakše živjeti onima koji se još zavaravaju i nadaju da će biti bolje. Nada je vrlo nezgodna stvar. Život prođe, a ti se još uvijek nadaš da će biti bolje. Zato se ljudi drže stada, ne izdvajaju se, nemoj biti crna ovca među bijelim, ne kritikuj, vidiš da je sve otišlo niz brdo, šta ćeš promijeniti – ništa.

Oni su jači, pred njima se kleči, poginje glava i ide za njima koji imaju duži štap i umiju potjerati stado na ispašu, to im je u krvi, još od onda.

Da se na vrijeme stalo

Nije se pokazalo učinkovitim praviti se da nisi tu, da te ne zanima sve ono što te se tiče, da, kao malo dijete, zažmuriš i očekuješ da te niko ne vidi. Čime i kako da se boriš protiv maloumnika kojima je najbitnije da promijene ime neke ulice, kao da je to najveći problem. S jedne strane, procenat ljudi koji napuštaju zemlju je veći nego prije deset godina; s druge, maloumnici se ne obaziru na stvarne probleme, nego svoj psihijatrijski nalaz daju nama na uvid i ubjeđuju nas da vjerujemo njima, a ne vlastitim očima.

Sve se smaklo. Smakla se pamet, a isplivao talog i mulj.

Želi se jedan privrednik da radnici koji rade kod njega u firmi sve više i masovnije najavljuju otkaze i odlaze u treće zemlje. Niko, kako on kaže, nije tražio povećanje plate ili neke druge povlastice, ništa, samo najave otkaz i odlaze, porodično.

Jedan drugi, koji je vozač kamiona na duge relacije, tvrdi da je mnogo vozača zalutalo u taj posao i da napuštaju volan i okreću se nekim drugim poslovima, ili odlaze gdje misle da će im biti bolje. Šezdeset posto nas radi pogrešne poslove, konstatuje on.

A jedan drugi, koji na sve ima komentar, kaže da isto toliko nas ne bi bilo na ovom svijetu da se na vrijeme stalo. Šta je pod tim mislio, on najbolje zna. Žale se ljudi da je nemoguće naći radnika za bilo kakav posao, bilo onaj sezonski, ili neki malo ozbiljnji, bilo da treba pokupiti sijeno ili obrati malinu, sve teže je pronaći bilo kakvu radnu snagu.

Prva i zadnja stanica

Naumpadne mi, baš na ovom mjestu, a da me ubiješ ne znam gdje sam to čuo ili pročitao, ali mi je zvučalo realno i istinito. Stotinama godina u ratove su odlazili pametni, sposobni, jaki, talentovani; a kod kuće ostajali nesposobni, sakati, gabori, hadumi… Oni na frontovima su ginuli, a oni drugi su nastavljali reprodukciju ljudske rase, i ovo što sada imamo je rezultat tog procesa koji je trajao i koji traje.

Nesto slično se, valjda, događa i u Bosni: ono što valja ili je već otišlo, ili odlazi, a ono što ostaje… Heh, izgleda da nema drugog izlaza, a svijet je za takve suviše okrutan da bi u njemu pokušali pronaći svoje mjesto pod suncem. Onako kako jedni iz Bosne idu jer ne mogu više da gledaju i trpe stanje kakvo jeste, tako drugima to stanje omogućava da im nikada u životu nije bilo bolje nego što je danas.

Ne kažem da u Bosni ostaje samo najgore, ili samo ono što mora, sasvim sigurno ima i onih kojima je Bosna i Hercegovina prva i zadnja i oni ne pomišljaju da svoju nafaku traže na nekom drugom mjestu. Potpisnik ovih redova još uvijek je, unatoč svim razlozima koji su protiv, za ostanak. Sad, dokle će to trajati – vidjet ćemo…

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera