Oglasi

Slavlje u vrijeme nasilja i glorifikacije sile

Širom svijeta je vrijeme proslave života, ljubavi i mira, osim u Bosni i Hercegovini, gdje se slave sila, represija i fašizam.
'Nema tog sistema i batine koji će uvjeriti oca ili majku da prestanu činiti sve za svoje dijete', piše autoricaAP

Božić i Nova godina su širom svijeta praznici koji slave život, novi početak, ljubav i mir. Svugdje, čini mi se, osim u Bosni i Hercegovini. Gledam stravične slike s banjalučkih ulica ovih dana, gdje glorifikacija sile, represije i fašizma izlazi kao ukrasne kuglice za božićno drvce, samo u vidu pendreka, suzavca i kordona specijalnih jedinica na ljude. Obične ljude koji traže pravdu za Davida – svirepo ubijeno dijete Banje Luke.

Film mi se vraća na proteste koje smo proživjeli mi roditelji djece a poteškoćama u razvoju početkom septembra ove, evo već odlazeće godine i s gnušanjem zaključih da je matrica zla ponašanja naših vlastodržaca apsolutno ista.

Naime, nakon što smo protestirali za prava u obrazovanju svoje djece, ministar obrazovanja (sada već bivši) hladno je izjavio u kamere usred zasjedanja Skupštine KS-a da je naše djelovanje antiustavno, antidržavničko, a djeca nam maltene mali teroristi. Otišao je on i korak dalje, pa je u te iste kamere rekao da će podnijeti krivične prijave protiv svih nas.

"To je šačica roditelja koja dezavuiše javnost o tome da im djeca ne idu u škole, što nije tačno", reče ministar tada.

Gledam, evo, već godinama kako i porodica Memić traži pravdu na ulici za svoje ubijeno dijete i kako te dvije porodice, Dragičević i Memić, ujedinjuju obične bosanskohercegovačke ljude u nakani da se istina i pravda pojave na našem prostoru.

Kao neko ko je preuzeo odgovornost za svoje dijete i organizirao proteste u očaju, identificirah se s njima i prepoznah duboku bol i ogorčenost sa samo jednom malom razlikom. Mi koji smo protestirali u septembru pred zgradom Vlade KS-a imamo tu sreću da su nam djeca živa, pa se to što im je neko oduzeo pravo na školovanje ne čini tako velikim problemom naspram onih čija su djeca ubijena i danas ih roditelji posjećuju po mezarjima i grobljima.

Teške optužbe

Sve drugo je isto. Očajni roditelji koji nemaju šta izgubiti jer su im sve drugo već oduzeli. Zato mi i jest prestrašna ta matrica vladajućih. Spinuj, podijeli javnost, skreni pažnju, podvali. Istu stvar pričaju plaćenici o roditeljima ubijene djece koji su se pobunili.

Za nas roditelje djece s poteškoćama rekli su da nas plaćaju neki stranci, zatim da nas plaćaju Britanci, potom da nas plaćaju političke stranke ljevice, zatim da imamo političke sponzore, a onda kad su izgubili vlast da smo glavni krivci i da smo uništili političku karijeru onima koji su trebali raditi svoj posao, a nisu.

Koliko smo im mi uništili karijere najbolje govori činjenica da su posljednjih dana svog mandata ekspresno imenovali te iste "uhljebe" na pozicije direktora raznih zavoda i agencija u Kantonu Sarajevo. O, ljudi, valjda nema podobnijih od njih u ovolikom gradu.

Za Davora Dragičevića i Muriza Memića uglavnom čuh iste optužbe: od toga da ih neko plaća do toga da ruše državu. Tako je to kod nas – čim ukažeš na nečiji nerad, odmah si antidržavni element jer država je to; kud ćeš na nju udariti? Svaki ministar i "fićfirić" kod nas se smatra državom, pa čim nešto kažeš, teško tebi, upoznat ćeš šta je to represija.

Nas ispred zgrade Vlade KS-a, istina, nisu pendrecima i specijalcima rastjerivali, ali jesu postavljali pitanja imamo li dozvolu, ko je odgovoran i slično. To što smo mi njih došli pitati i tražiti odgovore njima nije bilo toliko bitno. Bitno je da su u svom sistemu kožnih fotelja pronašli one koji su trebali izgraditi sistem za našu djecu da napišu pismo Skupštini KS-a, gdje zorno objašnjavaju da su protiv nas roditelja.

Bitno je i to da po Banjoj Luci Davidovi sugrađani optužuju roditelje u agoniji jer nije bilo koncerta Harisa Džinovića. Trebalo je vlastima Banje Luke da skrenu pažnju na onu općepoznatu narodnu "hljeba i igara", pa je Davor nekako netragom nestao i kriv je za sve.

Bal vampira

Jednu stvar apsolutno sam prepoznala i sigurna sam u nju, a to je da su Davor Dragičević i Muriz Memić odlučili ići do kraja, dok se ne objelodane ubice njihove djece i dok se ne dosegnu istina i pravda, ma šta kraj značio za sve učesnike, kao i mi onomad. Taman da je ministar onda poslao specijalce na nas ili nas pohapsio, mi bismo isto učinili i opet smo spremni na to ako zatreba jer nema te sile i represije, nema tog sistema i batine koji će uvjeriti oca ili majku da prestanu činiti sve za svoje dijete; to je naprosto stvar opstanka.

Javnost će uvijek imati "drugo mišljenje", pa se ne bih iznenadila da se u Banjoj Luci održe protesti jer, eto, ugrozili su nečije demokratsko pravo da uživa u koncertu Harisa Džinovića, ili možda noćas na novogodišnju noć, kad bude pjevao Hari Mata Hari u Sarajevu, pojavit će se oni koji će reći da nam je divno.

Kao majka, čovjek, građanin ove države, ne mogu vjerovati da je bilo koji umjetnik pristao pjevati i uveseljavati ljude, praviti se da je sve dobro onda kad smo u agoniji makar to značilo da će čitavi gradovi izgubiti milione zarade od turizma. Milioni ili djeca – trebao bi se zapitati svaki čovjek u Bosni i Hercegovini.

Šta je preče, vrednije i šta svi mi možemo zajedno učiniti da nikad više nijedan roditelj ne pomisli kako mu djetetove kosti truhnu pod ovom kršnom i šumovitom zemljom zarad sile, bahatosti, krvavih pirova, bala vampira?

O, ljudi, jesmo li toliko u sili ogrezli, pa ne vidimo kako nam se cerekaju s pres-konferencija i umišljaju da su baš oni država dok su naša djeca njihovi robovi koje mogu ubiti ili obespraviti kad god to požele?

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Al Jazeere Balkans. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Al Jazeera Balkans zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.