Skupo školovanje izbornika Kovača

Skupo je plaćeno školovanje i sazrijevanje Nike Kovača, neće valjda neko doći na ideju da ga sada mijenja (Getty Images)

Piše: Božo Sušec

Dok su bosanskohercegovački mediji već obavili seciranje “nestručnosti”, demontažu i detronizaciju Safeta Sušića, u Hrvatskoj je tek počelo zabijanje prvih čavlića u uvijek pripremljeni lijes za neuspješnog izbornika. I dok su Papeta od statusa nacionalnog junaka do sveprisutnog krivca za ispadanje s Mundijala dijelile sudačke odluke o nepriznatom golu Edina Džeke i nedosuđenom prekršaju nad Emirom Spahićem, slučaj Nike Kovača nešto je složeniji.

Zajedničko im je da su u prvim redovima jurišnika na njihove neuspjele projekte isti oni “dvorski” autori koji su ih do jučer dizali u nebo i pisali o njima ode i panegirike. Neki to vole nazivati balkanskim sindromom, što je apsolutno netočno, jer je tanka linija između euforičnog veličanja i kaljanja u blatu prisutna u najrazličitijim civilizacijama, kulturama i religijima, ako baš hoćete.

Sjetimo se samo najčuvenijeg primjera talijanskog selektora Enza Bearzota, za koga su na Svjetskom prvenstvu u Španjolskoj 1982. godine, poslije tri remija Talijana na startu (Poljska, Peru, Kamerun), tražili javni linč i urgentnu smjenu, a nakon što su Talijani osvojili naslov prvaka, predlagali ga za predsjednika  Republike.

Smjena Štimca u avionu

Gdje je krivica, koji je to smrtni grijeh Nike Kovača? Nema ga. Problem hrvatske nogometne reprezentacije protiv Meksika u brazilskom Recifeu 23. juna ove godine počeo je 16. oktobra 2013. godine, kada su u avionu – na letu iz Škotske – moćnici CRO nogometa Zdravko Mamić i Davor Šuker odlučili smijeniti Igora Štimca, trenera koji je Hrvatsku doveo do doigravanja za Mundijal, i postaviti Kovača koji do tog trenutka nikada i nigdje nije vodio niti jednu utakmicu bilo koje seniorske momčadi.

To je jedinstveni primjer u cjelokupnoj svjetskoj nogometnoj povijesti, odluka koja je u sebi nosila kockarsku dozu rizika i koju najbolje objašnjava jedna riječ – improvizacija. Kockati se i improvizirati u tako vrijednom i skupom projektu, neozbiljno je i u najmanju ruku neodgovorno. I po našoj praksom potvrđenoj zakonitosti, prave krivce neće se ni imenovati, a kamoli pozvati na odgovornost.

Kovač je pošteno, kakav je već, napravio sve najbolje što je znao i umio, ali se sve to pokazalo i pogrešnim i nedovoljnim. Okružio se brojnim ljudima od osobnog povjerenja (sve redom bez mrvice trenerskog iskustva), niti jednog trenutka ne došavši na ideju da svoju germansku sustavnost i idejnu tvrdoću obogati savjetima prekaljenih vukova (poput Miroslava Ćire Blaževića, pa i Zlatka Cice Kranjčara ili svojih vršnjaka Roberta Prosinečkog i Slavena Bilića).

Osim evidentnog manjka iskustva, osnovni problem Nike Kovača je u tome što igru shvaća kao instituciju u kojoj je jasna hijerarhijska ljestvica značajna za instituciju, u kojoj igrači postaju proizvođači nogometa, radna masa podređena Nikinoj ideji besprijekornog odrađivanja utakmice.

‘Razarač’ plemenitog kova

Boreći se protiv “pogreške i slučaja”, koji podrazumijevaju i eventualni gubitak susreta, Kovač je poništio ili barem minorizirao prirodu hrvatske igre zasnovane i na vicu, hazardu, drskosti, nepredvidivosti, pa i kiksu. Ne mogu se oteti osjećaju da su pojedini igrači igrali u golemu strahu od izgubljene lopte, od nedopuštenog driblinga, od kazne za nedopušteni dolazak na protivničku polovicu… U prvom je planu bila samo mehanika pravila i buljuci čvrsto određenih zadataka u sprečavanju protivničke igre. To sigurno nije bio način na koji mogu doći do izražaja nesporne kreativne vrline hrvatskih aduta, veznog reda Ivana Rakitića, Luke Modrića, pa i Matea Kovačića i Sammira.

Kovačevo kaosno i pomalo panično traženje Wellsovog “trećeg čovjeka”, ključnog dirigenta u veznom redu, trajalo je praktično od prve do posljednje minute u sve tri utakmice. Počeo je s Kovačićem protiv Brazila, da bi ga u istoj utakmici naslijedio Brozović; protiv Kameruna tu je 72 minute odigrao Sammir, zamijenio ga Kovačić, da bi u meksičkoj avanturi to mjesto dobio Pranjić, ali niti on do kraja utakmice. To se, jednostavno, ne radi na natjecanju kao što je svjetsko prvenstvo.

Rakitić je igrač plemenitog kova, kao nacrtan za dirigenta igre što je, uostalom, odigrao cijele sezone u Sevilli i zbog čega je proglašen najboljim maestrom Eurolige i zbog čega Barcelona kuje planove na njegovim asistencijama. S obzirom na to da sam i prije Mundijala upozoravao na izopačenost ideje da se takav dragulj troši i potroši u rudarskim zadacima ispred svog šesnaesterca, slobodno mogu Kovačevu tvrdoglavost/dosljednost proglasiti najgorim trenerskim potezom Mundijala.

Jasno da je svestrani Rakitić solidno obavio posao programiranog razarača, ali je Hrvatska bez njegova sudjelovanja u napadima izgubila mnogo više, u krucijalnim trenucima utakmice nije bilo laserski preciznih asistencija za Marija Mandžukića, Ivicu Olića ili Ivana Perišića te je napadačka igra bila bezidejna i bez pravih prilika. Kad je, u već izgubljenoj utakmici protiv Meksika, Rakitić došao u blizinu protivničkog šesnaesterca, asistirao je za pogodak Perišiću.

Okrenimo se EURO-u

Tako je Hrvatska ostala jedina reprezentacija na brazilskom Mundijalu koja je sve utakmice odigrala bez specijaliste razarača i oduzimača lopti, s podosta “mekog tkiva” u defenzivi i pala u odlučujućoj utakmici protiv Meksika bez ispaljenog metka. Iz nedvojbeno točne teze da je čvrsta obrana preduvjet za konačni uspjeh, hrvatska se igra izopačila u grčevito sprečavanje protivničkih akcija, postavljeno kao vrhunski cilj. Odigrajmo defanzivu, a u napadu će naši vjerojatno već nešto napraviti. Ili neće.

U našoj šampionskoj i megalomanskoj psihologiji porazi se doživljavaju manje-više kao elementarne nepogode ili barem kao prometne nesreće za koje je netko drugi kriv. Dakle, kao događaji na koje nismo mogli utjecati. Usprkos gorkom okusu dan poslije eliminacije i osjećaju propuštene prilike, nastup u Brazilu treba prihvatiti kao apsolutnu realnost vrijednosti hrvatskog nogometa. Na startu novih kvalifikacija za EURO imamo selektora koji je bolji, pametniji i iskusniji od onog koji je preuzeo reprezentaciju 2013. godine. Doduše, prilično je skupo plaćeno njegovo školovanje i sazrijevanje, neće valjda netko doći na ideju da ga sada mijenja.

Uz dio nogometaša u najboljim godinama, uz mlađe kvalitetne igrače s vučjom gladi za međunarodnom afirmacijom, kojih ne nedostaje, uz ojačanje stručnog tima, postoje svi preduvjeti da Hrvatska nastavi s uspješnim plasmanima na najveće svjetske priredbe. Mala nogometno moćna Hrvatska igrala je na mundijalima u Francuskoj 1998, Japanu i Južnoj Koreji 2002, Njemačkoj 2006. i Brazilu 2014. godine, na evropskim prvenstvima u Engleskoj 1996, Portugalu 2004, Austriji i Švicarskoj 2008. te Poljskoj i Ukrajini 2012. godine. Očekivati je Hrvatsku, i to u značajnoj ulozi, i na novoj proširenoj evropskoj smotri 2016. godine.

Izvor: Al Jazeera