Piše: Zvonimir Nikolić
Ponukan tekstom koji sam pročitao na jednom portalu, namjerno svratim do Skenderije. Iako svaki radni dan prođem barem dva puta pored nje, već dugo nisam ušao u Privredni grad, niti bio u dvorani koja se zove po našem najboljem košarkašu svih vremena Mirzi Delibašiću.
Godine 1969. krenuo sam u prvi razred Osnovne škole “Veselin Masleša”. Iste godine je otvoren Centar Skenderija”. Mislim da ga je otvorio čak i drug Tito, na premijeri filma Bitka na Neretvi, koja je i odžana te godine baš u Skenderiji. Kažu da je Skenderija te 1969. godine bila najbolje arhitektonsko djelo u Jugoslaviji i da je projektant dobio neku nagradu za to.
Ne mogu tačno da se sjetim, ali mislim da je to bila 1972. ili 1973. godina. Krenuo sam u školu i vidio blokiran most na Skenderiji. Ljudi su stajali iza nekakve trake i gledali u pravcu dvorane. Neki su i plakali. Prišao sam jednom starijem čovjeku i pitao ga šta se to dogodilo?
“A sine moj, požar. Gori Skenderija…”
Od stonog tenisa do košarke
Ja nisam vidio da nešto gori, ali poslije su rekli na Dnevniku da je u nekom butiku u Privrednom gradu navodno ostala upaljena grijalica, koja je izazvala požar. Da li je to bila prava istina ili ne, nikada se nije ni saznalo. A nije nas ni previše interesovalo, jer se Skenderija već nakon par dana vratila svom starom sjaju.
Mislim da je prvi događaj na koji su me vodili roditelji bila izložba Umjetnost na tlu Jugoslavije od praistorije do danas. Čini mi se da je to bila 1971. godina. Mama i tata su se posebno sredili za taj događaj, a bogme su i brata i mene dotjerali. Bio sam još mali, pa pojma nisam imao ni šta gledam, a ni zašto, ali ostalo mi je u sjećanju da sam tada možda i prvi put obišao Skenderiju.
Poslije je, 1973. godine, bilo Svjetsko prvenstvo u stonom tenisu, zvano Stens ‘73. A zbog tog Stensa u sva sarajevska dvorišta je ušao i stoni tenis. Pravile su se kojekakve ploče, farbale zelenom bojom, da liče na prave. Svu ušteđevinu smo trošili da u Bosnasportu kupimo prave mrežice i tada veoma popularne rekete – “softaše”, zvane Stelan Bengston ili Kjel Johanson, po dvojici vrhunskih stonotenisera. Ja sam vazda nekako preferirao Bengstona, jer je ono bio plavokos i ljepuškast, dok mi je onaj Johanson ličio na Mr Spoka iz Zvjezdanih staza.
Tada su za Jugoslaviju nastupali Dragutin Šurbek i Antun Stipančić. Ako se dobro sjećam, baš je Stipančić te godine osvojio treće mjesto na svijetu u pojedinačnoj konkurenciji i treće u parovima sa Šurbekom.
Epicentar sporta
Još kao dječak često sam sa bratom išao na utakmice Rukometnog kluba Željezničar u Maloj dvorani Skenderije. Željo je tada imao sjajnu generaciju rukometaša, a ja sam se uglavnom “šlepao” uz starijeg brata da upoznam ili progovorim koju sa nekim od tih sjajnih rukometaša. Polako je i Košarkaški klub Bosna kretao na put do nebeskih visina, a mi smo poslije onaj sto za stoni tenis izrezali, pa napravili tablu na koji smo zašarafili obruč i zakačili je na tatinu garažu da igramo košarke u dvorištu.
Sjećam se da su tih godina naročito popularni bili Novogodišnji vašari. Na njima je moglo da se kupi gotovo sve, a meni su u sjećanju ostale žute kaubojske čizme, koje su mi moji kupili još u sedmom razredu osnovne. I u čitavoj školi imao je samo Adi crvene i ja žute. Kosa peta i neki vez na prednjoj strani čizama. I otečeni članci na nogama prvih mjesec dana, dok se nismo koliko-toliko navkli na te nesretne pete.
U Privrednom gradu su bile vrhunske prodavnice – Grundig (tu su naši roditelji sedamdesetih godina kupili prvi TV u boji… jer… Švabo je Švabo). Tu je bio i Jugoexport, skupa prodavnica odjeće, pa samoposluga. koja je prva u cijeloj Jugi imala besplatnu dostavu. Pa Collegium Artisticum. u koji su nas nastavnici i profesori vodili iz škole. Tu je bio i “Zlatni restoran”, u kojem sam pojeo prvu pizzu u životu.
Mi smo polako odrastali, osnovnu školu mijenjali gimnazijom ili nekom drugom srednjom školom, a Skenderija je i dalje bila naš centar svijeta. U Domu mladih je gotovo svake sedmice bio neki koncert jugoslovenskih grupa. Pa se sjećam prvog koncerta “Parnog valjka” i Akijeve kose do dna leđa. Koncerta “Riblje Čorbe”, kad su Kojić I Boro bili na odsluženju vojnog roka u Sarajevu, a Boru nisu pustili iz kasarne. Pa koncerata “Prljavog kazališta”, “Galije”, “Smaka”, “Filma”, “Buldožera”… Pa rock maratona u Velikoj sali Skenderije. Pa koncarata “Bijelog dugmeta”, “Indexa”, “YU grupe”…
A i diskoteka “Kaktus” je bila obavezan dio odrastanja naše generacije. Bar izvjesno vrijeme.
Ni ‘S’ od Skenderije
Skenderija je blistala i za Zimskih olimpijskih igara u februaru 1984. godine. Iako je Zetra bila nova, veća, možda i ljepša dvorana, Skenderija je i dalje ostala svima nama “ono nešto”.
I, kao što napisah na početku, svratim do Skenderije. Da obiđem Privredni grad. Koji je sve osim ono što je nekad bio. Popnem se na plato i pazim da ne iskrenem nogu na polomljenim pločicama.
Tužno. Ni ‘S’ od nekadašnje Skenderije.
Znam, nema se para, otvorili se novi blještavi i skupi prostori. Nema ni rock zvijezda kao nekad, a možda ni publike kao nekad. KK Bosna je u drugoj ligi, RK Željezničar možda ni ne postoji više. Vašari su na svakom ćošku grada, a na izložbe slabo ko više i ide.
Ali, nemojte dozvoliti da propadne Skenderija. Bar zbog nas koji se još uvijek sjećamo…
Izvor: Al Jazeera