Sirijski Tal Abyad i sjećanje na ratno Sarajevo

U Tal Abyadu trgovine ne rade, a granate svakodnevno padaju na grad (Al Jazeera)

Piše: Adnan Rondić

Stojimo na legalnom graničnom prijelazu prema Siriji. Sa turske strane. Čekamo našeg vodiča, Abdul Vehaba. Živi u Akcakaleu. Arapskog porijekla je, odlično govori arapski jezik, iako je njegova porodica u Tursku preselila prije više od dva stoljeća.

Pitam ga kad ćemo na drugu stranu. Odgovara: „Odmah!“

Kolegica Alma Brničanin ostaje na turskoj strani. Ostavljamo automobil u jednom uskom sokaku, pred kućom udaljenom svega nekoliko desetina metara od Sirije.

Uzimamo opremu. U automobilu i panciri i šljemovi.

Naš snimatelj Nedim i ja se pogledamo. I prešutno dogovaramo da ćemo u Siriju bez pancira i šljemova. Očito, obojica zaključujemo da je takva vrsta zaštite ‘ofirna’, zamišljamo šta bi nam rekli raja i mahala po povratku u Sarajevo. A i teško je to sve, skoro 15 kilograma. A nemamo pojma koliko ćemo pješačiti.

Patriotske pjesme

Ispostavlja se, ne previše. Preko brisanog prostora, ispod žice, uz Abdul Vehabovo požurivanje!

Nakon pređenih nekoliko stotina metara stižemo na granični prijelaz pod kontrolom Slobodne vojske Sirije.

Naoružani mladići, uglavnom kalašnjikovima, u farmericama, tenama, ponekim maskirnim prslukom.

I pred njima bismo se ‘izofirali’ da smo obukli pancire.

Slijedi petnaestak minuta vožnje. Tragovi rata na svakom koraku.

Pjesma vojnika puna patriotizma.

Sjetim se bosanskih ratnih rima…

Dolazimo u gradić Tal Abyad. Sa okolnim selima, četrdesetak hiljada ljudi živi ovdje. 

Mjesto su opozicionari tek zauzeli. Znatiželjih stanovnika već je mnogo oko nas. Nekako se sporazumijevamo. Engleski, arapski, turski, sve je u opticaju. No, “Es-selamu alejkum”, izaziva osmijehe na njihovim licima.

Stojimo pred fontanom, oštećenom gelerima, sa sirijskom zastavom na vrhu.

Prilazi nam Abu Meyda. Naš spas u sporazumijevanju.

Iz Halepa je. Dvadeset četiri su mu godine. Učestvovao je u borbama za Tal Abyad.

Upoznaje nas sa mještanima. Kažu da se teško živi. Nema hrane. Vodu donose sa obližnje rijeke.

Granate svakodnevno padaju na grad.

Pored nas prolazi dječak od desetak godina. Ispred njega stado ovaca smeđeg runa – pravo bogatstvo.

Trgovine ne rade. Tek, ispred neke od kuća, improvizirani štandovi sa ponešto patlidžana, riže i hurmi.

Vrijeme je da nastavimo vožnju, starim autobusom.

Abu Meyda nam pokazuje da uđemo u njega. Kaže: „A sada, idete u zatvor.“

Smješka se on, smješkam se ja. Dodaje: “Ma, nećete vi biti zatvoreni.“

Odgovaram mu: „Naravno da nećemo.“

Kaže da nam žele pokazati zloglasni zatvor u kojem su završavali politički neistomišljenici Bashara al-Assada.

Silovito granatiranje

Pred nama, dok se vozimo, vreće sa pijeskom, zakloni, “ruže“ od granata, ljudi koji na domovima popravljaju štetu nastalu bombardiranjem… Razmišljam o Sarajevu. I naše četiri godine opsade.

Nedim snima po svim mogućim propisima profesije. Kao da izvještavamo iz Pariza, sa sastanka UNESCO-a.

Vrijeme je za povratak, istim putem.

Javljamo redakciji u Sarajevu da smo se sigurno vratili u Tursku.

Pijemo, nabrzinu, čaj sa našim sirijskim vodičem Abdul Vehabom u jednoj lijepoj bašti u Akcakaleu.

Treba slati snimljeni materijal u Sarajevo i pripremiti se za javljanje uživo.

Ujutro čujemo da su ekipe dviju televizijskih kuća, pri pokušaju prelaska u Siriju, vraćene.

Zove nas i Abdul Vehab. Nekako u isto vrijeme u koje smo dan ranije bili u Siriji.

Kaže nam da se grad silovito granatira.  

Ponovo razmišljam o Bosni i Sarajevu, devedesetih.

I stihovima jedne sjajne pjesme: „Nebom stupa, nebom lupa, moja generacija… Jedan po jedan, srest ćemo se svi…“

Izvor: Al Jazeera