Oglasi

Šetnja Londonom, psećim očima

Profesionalni šetač pasa Joe, koji svakodnevno vodi pse kroz londonske parkove, mnogo je više plaćen od mase fizičkih radnika koji čiste London.
Peter, Tom i njihovi psi na Portobello RoadVedat Spahović

Piše: Vedat Spahović

LONDON - Prva velika šetnja je ranojutarnja. Polazna tačka Wormwood Scrubs, sjeverna strana zapadnog Londona, ozbiljna "baza" psećeg užitka za pse i psećeg biznisa - za ljude.

Profesionalni šetač pasa Joe i, kao u složenom paku karata, po jedan  bišon maltezer, doberman, engleski koker španijel, čivava, norfolški terijer i meni geografski najbliži - pjegasti dalmatiner. 

Već u startu moj način razmišljanja je, vjerujem, dijametralno suprotan od Joevog - čiji li su, koliko košta jutarnja šetnja Londonom ove povlaštene skupine, a i ne razmišljam koliko je u funtama londonski veterinar, ako zatreba. Koliko je londonski hotelski pseći smještaj, jer ne idu oni baš na svaki karipski odmor mnogih od svojih vlasnika?

Joe je neobično šutljiv. Začudo, takvi su jutros i njegovi psi.

Svaki od njih, bez najave, otima se, s vremena na vrijeme, prema 'svom' drvetu, svom uglu duge ulice koji je samo njegov, na putu do novog parka gdje svi postaju razdragani i dalje pod kontrolom dugih uzica.

Razmišljam kako psi koji šetaju doživljavaju London, za razliku od nas koji ih vodimo ili tek - posmatramo. Kojim jezikom jedan drugome prenose utiske? 

Sjetih se jednog svog bliskog druga u hladnom Edmontonu, u dalekoj Kanadi, koji, također, ima psa i jedne naše skorašnje prepiske: "Govoriš mi o depresiji. Jedno sam vrijeme išao i psihologu. Nekoj Šveđanki. Nisam htio lijekove. Odem do nje pa pričam, pričam što me muči. Ispraznim se, pa mi bude bolje. Jednom me upitala šta me najviše čini depresivnim. Ja joj kažem: 'Kad idem niz ulicu i ne sretnem nikog poznatog.'"

U Engleskoj od davnina depresiju zovu "black dog" (crni pas). I Churchill je teško patio od depresije, da bi na kraju svog intenzivnog, stvaralačkog života vlastodršca poručio: "Što više upoznajem ljude, sve više otkrivam da volim pse!"

Osjećam da mi je pametnije da se vratim šetnji sa Joeom.

Biznis i emocije

Tako skupa šetnja - Joe je mnogostruko više plaćen od mase fizičkih radnika koji čiste London, te perača tanjura i tepsija po uglednim restoranima. Jedino ga po zaradi mjerim sa parking-satovima i cijenom ulaska autom u centralnu, prvu zonu velikog grada.

Joe je kvalifikovan za ovo što radi. Svako ima emocije, pa i ovaj pak njegovih jutrošnjih pasa-šetača, samo što su pseće emocije kompleksnije od ljudskih. Oni znaju, to polako učim od Joea, kad smo mi ljuti, nervozni, razdragani, puni straha, kad bismo se potukli, a kad sakrili u mišju rupu. Oni - psi - to najbolje znaju, uvjerava me Joe. Namjerno izbjegavam da pitam Joea znaju li oni kad smo mi pod stresom.

Nije Joe jedini koji mi ovih dana pomaže da bolje razumijem ovaj pseći pak i svaki drugi pseći. Neizbježni jutarnji londonski, italijanski macchiato sa Peterom i Tomom na mom Portobellu uvijek je u društvu Peterovog američkog buldoga i Tomovog Cane Corso.

Moji tumači pseće atrakcije Peter i Tom prevode svaki element ponašanja njihovih ljubimaca. Od osjetila njuhom kojim nam prilaze i koji je za pse višestruko primaran, preko čula njihovog sluha i vida, do njihovoga osjećaja gdje je tačno klupko energije između nas i njih. Energija je, kažu, sve.

Pravim se da razumijem, ali nikako da se odmaknem od svoje predrasude - u pređašnjem zivotu ljudi su se češće javljali ljudima i djeci, nego psima. 

Peter ima samo jednu brigu nakon što sam ga fotografisao: "Hoćeš li na bilo koji način stavljati mog buldoga u negativan kontekst?"

U Velikoj Britaniji Zakon o opasnim psima, na snazi od 1991, zabranjuje sljedeće vrste: pit bul terijer, japanska Tosa, argentinska doga i brazilski pas.

Od 2005. do danas u Velikoj Britaniji je bilo 17 smrtonosnih napada pasa, a nekih 200.000 ljudi u Engleskoj je hospitalizirano nakon ujeda.

Šetnja sa psima Londonom nije zamišljena da se bavi analitikom, pa je i ova vrsta gađanja podacima polemična, naročito onima koji u ljubavi prema psima i kućnim ljubimcima generalno traže smisao i spremni su i na cijenu. 

Mnogo je onih koji u društvu poput ovoga britanskog mogu samo maštati da priušte takvu ljubav, pa makar ona bila minijaturni komšijski italijanski gonič po imenu Zempti.

Dugo mi je ličio na mladunče jazavca, prije nego na psa, a postao je neko poznat koga sretneš. I više od toga. Zempti je prijatelj.

Izvor: Al Jazeera

Oglasi

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Al Jazeere Balkans. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Al Jazeera Balkans zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.