Šešelj je i ‘90-ih prijetio u Skupštini: Podrivate ratne napore Srbije

Te slike – i sijaset sličnih – smjenjivale su mi se pred očima poslednjih dana otkad je u Hagu presuđeno – kriv je (EPA)

Ratnih devedesetih uleteo je u novinarsku sobu u Skupštini Srbije i, besan zbog nekog teksta, počeo da urla na kolegu iz redakcije novosadskog dnevnika Magyar Szo.

Nekoliko koleginica i kolega se, ćutke i gotovo servilno, sklonilo u stranu, oslobađajući mu prostor, kao da im je došao kući na kolače, a ne na radno mesto. U međuvremenu, zbunjeni novinar Magyar Szoa uzalud je pokušavao da se izbori za reč. Avaj, bujica pogrda iz arsenala nervoznog Vojislava Šešelja brzo se širila oko velikog stola za kojim je sedelo ili okolo stajalo nas desetak.

Bio sam šef tročlane ekipe skupštinskih izveštača Borbe, odavno već nedvosmisleno opozicionih novina, koje su iz dana u dan bile sve nepoželjniji svedok i kamen u cipeli tadašnje vlasti i njenih satelita. Potpuno prirodan sled stvari bio je da mu se, braneći kolegu, suprotstavim. Tim pre jer su gotovi svi prisutni bojažljivo ćutali, kao da svojim mukom odobravaju Šešeljev preteći monolog o ratnim i nacionalnim interesima Srbije i gresima neistomišljenika.

“Vi podrivate ratne napore Srbije”, mlatio je rukom sa ispruženim kažiprstom.

“Koje ratne napore? Slušate li vi Miloševića? Kaže: ‘Srbija nije u ratu’? Pa vi šaljete ljude u rat!”, uzvratio sam. U to vreme je bila jeres pomenuti da i Srbija ratuje iako je šakom i kapom liferovala dobrovoljce i logistiku na frontove u Hrvatskoj, a potom i u Bosnu i Hercegovinu. No, dioptrija nacionalnih interesa, ipak, nije nam bila svima ista.

“Kad mi, srpski radikali, dođemo na vlast, prvo ćemo sve takve kao što si ti i ove Mađare koje braniš proterati iz Srbije!”, pretio je, vičući. Koji tren kasnije pozvali su ga i otišao je “nedovršenog posla”, ali slavodobitno uveren da će potrajati eho “očitane bukvice”.

U vazduhu olakšanje, kao da je neko otvorio prozor da uđe čist vazduh. Među kolegama podeljena mišljenja – “Zašto se ti mešaš?”, “Dobro je da si mu rekao”; “Ma, pusti ga”; “E, sad si na….'o”…

Miloševićevo sokoljenje

Ratne su devedesete godine, a on osion, nadmen, udarna pesnica i ideološka perjanica nacionalističkog šljama koji se valja ratištima uzduž i popreko raskrvavljene bivše Jugoslavije. Istovremeno prostački, a neuspešno pokušava da bude duhovit, smejući se sam svojim šalama. I postaje samo još bahatiji jer ga, nekako baš u to vreme, Milošević dodatno sokoli, javno tvrdeći da mu je omiljeni opozicionar, tj. da ga “najvise ceni od svih opozicionih političara jer je dosledan i ne prima pomoć iz inostranstva”.

Za razliku od Miloševića, kome je nacionalizam bio motivaciono sredstvo, udahnuto srpskom puku, Šešelj je od nacionalizma napravio dvosekli mač šovinizma i zločina, potezao ga je kao metod i kao cilj, prihvatajući istovremeno da i on sam, po potrebi, bude Miloševićeva alatka i verbalni malj u započetim i potonjim ratnim radovima na tlu bivše Jugoslavije.

A taj tobožnji “četnički vojvoda”, radikal “bez mane i straha”, bio je sve i svašta, samo ne hrabar i odvažan. Bolje reći, on je bio i ostao pozer vredan prezrenja, bukadžija, ali vešt govornik, mada žustar i oštar samo na rečima, pred mikrofonom i publikom koja balavi kad joj se obrati.

Jednako tako je sa uperenim pištoljem pozirao fotoreporteru ili se, pak, šepurio sa šubarom i kokardom i kalašnjikovom, držeći ga kao da nosi tarabu odvaljenu usput sa ograde nekog voćnjaka. Pretio je klanjem zarđalom kašikom, potezao je pištolj i na studente tokom protesta ’92, trčao pred kamere i mikrofone kao muha na lepak, šepurio se iza telohranitelja koji “škorpionom” mašu pred taksistima u štrajku…

Kada ga je, braneći pravo porodice Barbalić na stan koji su im radikali u Zemunu oteli jer su Hrvati, advokat Nikola Barović polio čašom vode pred kamerama, usred razgovora u studiju, Šešelj je pokazao kakav je i koliki bašibozuk. Nemoćan da uzvrati argumentima, napujdao je tada svog telohranitelja, koji je Barovića prebio i polomio mu nos. Posle se opet cerio pred kamerama, ironišući kako se Barović nekoliko puta “okliznuo na koru od banane”.

Pijetao Sofronije

Za ljude kratkog pamćenja još jedno, svežije podsećanje – da, to je onaj isti licemerni cirkusant koji je sa svojom sabraćom radikalima,tokom nedavne američke predsedničke kampanje nosio majice sa Trampovim likom, a danas, posle bombardovanja Damaska, čestita Siriji, sirijskom narodu i Bašaru el-Asadu pobedu nad “agresorskim zapadnjačkim silama”.

I sve me to neodoljivo podseća na stari crtani film i razmetljivog petla Sofronija, kome kočoperno pile kaže da je – lajavi krelac.

Te slike – i sijaset sličnih – smenjivale su mi se pred očima poslednjih dana od kada je u Hagu presuđeno – kriv je. A galamdžija, koji se posle 11 i po godina pritvorskog života o trošku UN-a ponovo domogao parlamenta, u međuvremenu je prodefilovao kroz opskurne rijaliti programe televizija sa nacionalnom frekvencijom. Te Farme i Zadruge nekako mu dođu kao njegova prirodna sredina, ali se on, u vreme političko-estradnog, tabloidnog i sveopšteg žutila, ponovo nametnuo kao politička činjenica.

Zlo je opet upregnuto i opet jaše. Ovog puta bez realno značajne političke i medijske moći, ali uobličeno u već viđeni i nepotrošeni kliše političkog primitivizma i uz konstantne pokušaje da javnosti bahato nametne svoj samoproglašeni trijumf nad Hagom. No, to nije ni Pirova pobeda i on to zna, ali galamom pravi i zvučnu i dimnu zavesu.

A da je po zakonu – kao pravosnažno osuđen na deset godina zatvora – odležao ili ne – već je morao da ostane bez poslaničkog mandata. Umesto toga sve institucije i prvoborci za pravnu državu i demokratski poredak iz koalicije naprednjaka i socijalista nemo terciraju njegovoj zakonima kažnjivoj bahatosti, govoru mržnje i pretnjama. Da, pretnjama – pa makar bile i ironične – kako je spreman da ponovi svoje zločine. Počeo bi ih, kaže, od dvojice neskrivenih neistomišljenika, poslanika – Tomislava Žigmanova (predsednika Demokratskog saveza Hrvata Vojvodine) i Nenada Čanka (šefa Lige socijaldemokrata Vojvodine).

Vojvoda od zahrđale kašike

Kako do tada, tako i dalje. Pet dana posle haške presude u parlamentu je zapretio da će odmah “razbiti njušku” onom ko se usudi da mu kaže da je ratni zločinac.

“Došao sam da vidim da li će mi neko reći da sam ratni zločinac, da mu odmah njušku razbijem. Evo, nisu se ni pojavili ti kandidati, a kamoli da se neko usudio da to uradi. Niko, jer odmah njuška pukne k'o od šale”, razgalamio se Šešelj pred novinarima.

Pa, dobro, vojvodo od zarđale kašike. Evo, ovako: Vojislave Šešelju, ti si osuđeni ratni zločinac koji je, sticajem okolnosti, odležao i koji mesec više od presuđene robije. To je činjenica! A pred vlastitim krivim ogledalom – budi ko god hoćeš.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera