Kao i svakog Mundijala, osim svakodnevnih utakmica najboljih svjetskih nogometnih selekcija, pažnju javnosti redovno dobiju i neka dešavanja na tribinama. Na nekim od prijašnjih svjetskih prvenstava to su bili “meksički talasi”, neke su obilježili sukobi navijača, a vrhunac distrakcije fokusa sa zbivanja na nogometnom terenu uzrokovan ponašanjem navijača bio je na Svjetskom prvenstvu održanom prije osam godina u Južnoafričkoj Republici, kada je, zbog zvuka hiperiritantnih truba – vuvuzela, praćenje takmičenja graničilo s mučenjem.
Osim vuvuzela, tribine tog prvenstva ćemo pamtiti i po atraktivnoj navijačici Paragvaja Larissi Riquelme i njenoj Nokiji u dubokom dekolteu navijačke majice, a nijedna priča o likovima koji se izdvajaju iz navijačkih masa ne može proći bez spominjanja imena Manolo el del Bombo. Bubnjar Manolo je navijačka ikona koja s velikim bas-bubnjem u dresu sa brojem 12 prati reprezentaciju Španjolske već skoro 40 godina, zbog čega je izgubio posao i porodicu.
Prvenstvo u Rusiji ulazi u drugu sedmicu, a fotografija sa tribina koja je za kratko vrijeme obišla svijet i koja je za sada izazvala najviše pažnje tiče se navijača Senegala. Nije riječ ni o kakvim neredima, nema veze ni s nekim specifičnim načinom navijanja, a nije riječ ni o nekim provokativnim poziranjem navijačica. Na slici ili snimku su navijači i navijačice Senegala, koje nakon utakmice s Poljskom čine najobičniju i najnormalniju stvar – čiste prostor oko sebe.
Pozorišni navijači
Navijačke mase su često percipirane kao horde raspojasanih huligana, koje iza sebe ostavljaju pustoš i samo traže pogodno mjesto i vrijeme da učine kakvu štetu. No, vremena takvih navijača su prošla, jer je interes organizatora liga i prvenstava da njihova takmičenja prođu u što boljem redu i privuku što više gledatelja pobijedio sirovu ljudsku prirodu strogim sigurnosnim pravilima i rigoroznim kaznama. Zbog toga su stadioni danas mjesta poprilično pitome i dobre zabave, a na nekim od njih publika se ponaša gotovo kao pozorišna.
Pa zbog čega je onda slika miroljubivih senegalskih navijača koji na moskovskoj Otkritie Areni kupe kese i flaše toliko zanimljiva? Ostavimo da postoje i druge mogućnosti, no naizglednijom se čini ona po kojoj su tako civilizirano ponašanje nekarakteristično za “divlje navijače” pokazali ljudi sa prostora kojeg ostatak svijeta već po navici ionako smatra divljacima.
Teško da bi slika na kojoj Nijemci ili Danci kupe smeće i potom ga recikliraju bila ikome zanimljiva. U najboljem slučaju bi služila kao potvrda stereotipa o germanskoj disciplini i uljuđenosti, ali kad tako nešto urade Senegalci? Sudeći po komentarima na društvenim mrežama i portala u našoj regiji, čak su i balkanska plemena iznenađena demonstracijom kulturnih i civilizacijskih vrijednosti svojih afričkih pandana. Ne treba to odmah pripisivati rasizmu, prije će biti riječ o predrasudama i neznanju, a o ovoj zapadnoafričkoj zemlji, realno, ne znamo mnogo.
Senegalski predsjednici
Senegal je zemlja koju mnogi ocjenjuju kao jednu od najuspješnijih postkolonijalnih demokratskih tranzicija u Africi. Nezavisnost je stekao 1960. godine i od tada je jedna od rijetkih afričkih zemalja u kojoj nije bilo nasilnih smjena vlasti. Od tada su zemlju vodila četiri predsjednika, od kojih je svaki biran demokratskim putem, na slobodnim i poštenim izborima. Od ova četiri predsjednika, prva dva su naročito zanimljiva.
Prvi predsjednik Republike Senegal bio je Leopold Sedar Senghor, pjesnik, pisac i intelektualac, koji je, nakon osamostaljenja zemlje, uspostavio dobre odnose s nekadašnjim kolonizatorom Francuskom i sa svim susjednim državama. Himnu Senegala, koja se intonira i na ovom Mundijalu, komponirao je lično Senghor, koji je bio prvi Afrikanac član Francuske Akademije (Academie Francaise). Ovu instituciju je prije skoro 400 godina osnovao čuveni kardinal Richelieu i zadatak joj je da brine o francuskom jeziku. Njeni članovi su u prošlosti bili Voltaire, Victor Hugo, Alexandre Dumas i Louis Pasteur, što svjedoči časti koja je ukazana senegalskom intelektualcu i političaru Senghoru.
Njega je naslijedio Abdou Diouf, pravnik s diplomom pariškog univerziteta Sorbonne. Prije nego će postati predsjednik, Diouf je služio više od desetljeća kao premijer Senegala, zaslužan za uspostavljanje brojnih međunarodnih veza i pribavljanje značajne međunarodne pomoći. U dva navrata je bio predsjednik Organizacije afričkog jedinstva, koja je prethodila današnjoj Afričkoj uniji, a među čijim osnivačima je upravo Senegal. Diouf je služio i kao generalni sekretar organizacije La Francophonie – kulturno-političke organizacije koja okuplja zemlje u kojima se govori francuski jezik. O značaju ove organizacije govori činjenica da je Dioufov prethodnik Boutros Boutros-Ghali na to mjesto došao nakon mandata generalnog sekretara Ujedinjenih naroda.
Njihovi nasljednici, Abdoulaye Wade i sadašnji predsjednik Macky Sall, održali su miran kurs zemlje predane miru, saradnji i integraciji, pa je danas na rang-listi Indeksa globalne konkurentnosti Senegal plasiran samo tri mjesta ispod Bosne i Hercegovine. Prema ovom indexu, glavni nedostaci jedne od ove dvije zemlje su pristup finansijskim sredstvima i porezne regulative, a druge korupcija i nesposobna birokratija. Pogodili ste, ova druga je Bosna i Hercegovina.
‘Senegal vs BiH’
Možda su u percepciji našeg čovjeka afrički prostori naseljeni samo divljim plemenima, ali realnost je takva da je taj dio planete podosta napredovao, dok smo mi bili zauzeti agresijama, ratovima, kriminalnim privatizacijama i političkim zastojima. Danas je afrički kontinent mjesto na kojem se razvija industrija i gdje se usvajaju visoke tehnologije. Ako pogledamo najveće gradove Senegala i Bosne i Hercegovine – Dakar, Pikine, Sarajevo i Banju Luku – samo su dva od njih pokrivena signalom mobilnog interneta četvrte generacije. Tako je, oba su u Senegalu.
Svijet sve manje ima pravo gledati na Afriku s visine, a ako je iko to pravo sam sebi oduzeo, to smo mi – Balkanci. Vjerovatno bi se i u Senegalu zgražavali da čuju da postoji jedna evropska zemlja u kojoj svi stanovnici nisu ravnopravni na svakom njenom dijelu, gdje je velikom broju ljudi uskraćeno pravo da budu birani u predsjedništvo svoje zemlje, gdje su iskreni dobrosusjedski odnosi misaona imenica, gdje se ljudima osporava pravo na korištenje vlastitog jezika…
Isto tako bi se i nekadašnji predsjednik Senegala i član Francuske Akademije Leopold Sedar Senghor vjerovatno začudio da član Predsjedništva jedne evropske zemlje dobija počasni doktorat nakon što je logoraše u ratu koristio kao besplatnu radnu snagu. Zato, umjesto bahatog potcjenjivanja Afrikanaca, kojem smo po defaultu skloni, možda ne bi bilo loše da, umjesto evropskih vrijednosti, porazmislimo o tome kako su nam čak i one afričke sve teže dostižne.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera