Oglasi

Sarajevske ulice kao u američkim filmovima

Navikli smo se na rat i svakodnevna ubistva, ali kako smo se uspjeli naviknuti na ubistva u miru?
Scene iz američkih filmova, pune nasilja i ubistava, skoro da su se preselile na sarajevske uliceFena

Piše: Zvonimir Nikolić

Početak sedamdesetih:

- Ko će otić' kupit' hljeb?
- Haj'mo plisa!
- Par...
- Nepar...
- Cica, maca, rundo, brudno, plis!
- Ha... par... ti ideš!

Tako je ispalo da po hljeb ide moj stariji brat. Dragan se uvijek izvlačio, pravdajući se da je on sve radio (bacao smeće, kupovao hljeb i slično) punih šest godina dok se ja nisam rodio.

Tako je imao alibi i dobro opravdanje da meni uvali neki od poslova koje smo mogli mi kao djeca uraditi. Jedina šansa da se ponekad izvučem je upravo bio ovaj "plis".

Možda je i sreća što je baš taj dan moj Dragan izgovorio nepar, jer bio je stariji, u to doba trinaestogodišnjak, vjerovatno puno hrabriji i pametniji od mene. Otac mu je dao pare i Dragan je otišao. Šta, treba mu ukupno sedam-osam minuta da ode i da se vrati?

Ipak, taj dan je bio drugačiji. Dragan nije mogao znati da će baš to rano predveče jedan momak uzeti očev poštolj i pokušati da opljačka trafiku pored hotela "Zagreb". Mislim da je mati čula nešto što je ličilo na pucnjeve i samo je utrčala u sobu i rekla:

- Dane, šta nam je sa djetetom!?

Otac je brzo skinuo naočale, ostavio novine i samo rekao:

- Odoh ja da vidim...

Ubistvo - vijest za jedan dan

Taman kad je došao do vrata, pozvonio je Dragan. Samo je utrčao u kuću i rekao:

- Ubiše trafikanta!

Kada je malo došao sebi, pričao nam je kako je bio baš u prodavnici kada je čuo pucnjeve. Svi iz radnje su istrčali vani i čuli da je neki momak pobjegao, a da je na ulici ležao trafikant.

To je u to vrijeme bila vijest dana. Ne samo dana, to je bio događaj o kojem je brujao cijeli grad. Svuda se pričalo samo o tome.

Sadašnjost. 

Od tada je prošlo četrdeset i više godina. Naše društvo je doživjelo velike promjene. Previše bi bilo nabrajati šta se sve dogodilo u međuvremenu, ali možda je dobro napraviti i ovaj vid poređenja nekadašnjeg društva i ovog sada.

Sadašnjeg, u kojem je ubistvo vijest samo taj dan. Vjerovatno bi bilo ispravnije reći -  taj momemat dok se plasira vijest. Navikli smo se na rat i svakodnevna ubistva. Ali, kako smo se uspjeli naviknuti na ubistva u miru?

Bilo bi skoro nemoguće nabrojati sva ubistva koja su se dogodila u našem gradu od završetka rata do danas. Možda negdje u svojim glavama razmišljamo na način da se ubijaju kriminalci. Da su to njihovi međusobni obračuni.

Ali, ubijen je Denis Mrnjavac u tramvaju. Nije bio nikakav kriminalac. Bio je samo normalan srednjoškolac. Ubijen je i Amar Mistrić, samo zato što nije htio poslužiti pićem pijanog gosta. Živote su izgubili Vedran Puljić i Aner Kasapović samo zato što su navijali za svoje voljene klubove.

Nasilno prekinuta mladost

Kako to odgajamo svoju djecu? Kako je ubistvo postalo nešto sa čim nastavljamo sasvim normalno da živimo? Peče li savjest sve one putnike iz tramvaja kada znaju da je njihova reakcija možda mogla spasiti jedan nedužan život? Uopšte ne razmišljam o tome peče li savjest ubice.

Samim tim što su ponijeli nož od kuće, ušli u tramvaj sa njim, izazvali sukob sa nevinim dječakom, izboli ga nožem, prekinuli mladost, snove, nadanja, budućnost...

U pondjeljak je ubijen sin heroja Ramiza Salčina. Još jedno ubistvo na našim ulicama. Opet je nasilno prekinuta jedna mladost.

Četrdeset i kusur godina je kap u okeanu za istoriju jednog naroda. Promjene koje su se dogodile u ovih četrdesetak godina su nezamislive.

Tih sedamdesetih, tog lijepog ljetnog predvečerja, jedan momak je ušao u trafiku da kupi cigarete. A onda je tražio novac. Trafikant  mu nije dao, ali momak  je silom oteo novac i izašao vani. Trafikant je izašao za njim i pogođen je sa dva hica iz pištolja. Ubica je nestao. Bez traga i glasa. Izgledalo je kao "savršeno" ubistvo. Bez očevidaca, bez nekog velikog povoda, bez motiva...

Istraga je nekoliko dana tapkala u mjestu, a ubistvo je bila tema u svim kafanama, svim brijačnicama, svim školama, svim igralištima, svim preduzećima... A onda je samo jedan dan u svim novinama osvanuo naslov da je ubica uhvaćen.

Sin visoko rangiranog oficira tadašnje JNA, "navučen" na drogu, pokušao je ukrasti novac. Porodica je od silne sramote odselila, mislim, u Crnu Goru.

Kao da okrećemo glavu...

Poenta priče je da su (ondašnja) milicija i narod zajedno tražili ubicu. Narod je davao informacije, pomagao miliciji, jer ubistvo trafikanta je bila mrlja za cijeli grad, za sve ljude koji su živjeli tu, za cijelo društvo.

To društvo nije uređivala demokratija, nisu ni advokati, ni pravosuđe. Uređivali su ga ljudi koji su tu živjeli. Ljudi koji nisu željeli da njihovim gradom nekažnjeno šeta ubica nedužnog čovjeka. Uređivala ga je savjest građana. I savjest policije.

Danas živimo u nekom drugom gradu. Scene iz američkih filmova, pune nasilja i ubistava, skoro da su se preselile na sarajevske ulice.

Nekada smo imali i heroje godine. Ljude koji su imali hrabrosti ući u zapaljen autobus, spasiti koji život. Ljude koji su spašavali dijete iz nabujale rijeke. Ljude koji su se spuštali niz najveće provalije da spase nečiji život.

Ti heroji su imali prostor u medijima, o njima se pričalo, njihovi podvizi su prepričavani. Heroji koji su spasili nečiji život. Nečiju budućnost.

Nekada, pred večernji izlazak, mati nam je govorila:

- Ponesite, djeco, džemper, da ne ozebete... hladno je naveče.

Danas, pred izlazak naše djece, kažemo im:

- Čuvajte se!

Danas... danas kao da okrećemo glavu. Danas nismo sigurni koliko ubica šeta našim ulicama. Danas samo vodimo brigu o svom životu, o životu svojih najmilijih.

Da li je ona milicija bila učinkovitija od sadašnje policije?

Ili smo se i mi promijenili?

Ili se promijenilo kompletno društvo?

Izvor: Al Jazeera

Oglasi

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Al Jazeere Balkans. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Al Jazeera Balkans zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.