Oglasi

Sarajevska vijećnica: Više od zgrade, više od simbola

Iz života se, govori drevna mudrost, rađa novi život. Četiri su godine prošle kako su ljudi svjedočili drugom rađanju Vijećnice.
Na svečano otvaranje Gradske vijećnice čekalo se sve do 1896. godineEPA

Godine 1878, poslije jednomjesečnih susreta i zasjedanja diplomatskih predstavništava evropskih sila, usvojen je, između ostalog, i član XXV Berlinskog ugovora kojim je Austro-Ugarskoj monarhiji dat mandat da okupira Bosnu i Hercegovinu. Akt okupacije, razumije se, nije s oduševljenjem dočekan u ovoj zemlji, ali je, i nakon oružanog otpora njenog stanovništva, ovaj događaj postao povijesna neminovnost.

Već je 20. augusta iste godine, naredbom austrijske vlasti, formirano Gradsko poglavarstvo Sarajeva. Kako je do 1881. godine bilo smješteno na lokalitetu starog Zildžiluka, a od 1886. godine u Dženetića kući na Bistriku javila se ideja o izgradnji objekta koji će biti sjedište gradske uprave.

To je, prema viziji novih vlastodržaca, moralo biti reprezentativno graditeljsko djelo, pa su za potrebe realizacije tog poduhvata u Sarajevo doveli arhitekte najboljih umijeća. Tada je, u mislima Karla Paržika, rođena Sarajevska vijećnica.

Nesuđeni projekat Karla Paržika

Godine 1883, kada je imao svega 26 godina, u Sarajevo je stigao Karl Paržik. Čeh po porijeklu, iz malog sela Veliš kraj grada Jičin, sa sobom je donio velika znanja koja je stjecao na Specijalnoj školi za arhitekturu pri Akademiji likovnih umjetnosti u Beču.

U Sarajevu je zatekao u velikim poslovima iskusnog i cijenjenog arhitektu Josipa Vancaša, s kojim će odmah započeti rad na palači Zemaljske vlade, odnosno današnjoj zgradi Predsjedništva Bosne i Hercegovine. Za mladića željnog dokazivanja čini se da je najveći izazov došao s odlukom ministra finansija Benjamina Kallaya da mu povjeri izradu prvog projekta za zgradu gradske uprave.

Paržik je bez razmišljanja pristao - najprije riječju, a zatim i potpisom - i ništa nije govorilo da za mladog arhitektu na tom putu može biti nevolja. Za svoj je nacrt, kako je i učen na prestižnim školama, u obzir uzeo kontekst i proces urbanizacije koji se odvijao u Sarajevu za vrijeme 400 godina duge osmanske uprave.

Za Paržika su brojni kulturni i vjerski spomenici orijentalno-islamske arhitekture nužno morali stajati u skladu s građevinom čije su se konture nazirale u gomili crteža, pa je i njen vanjski izgled, fasade sa triju strana i ornamente na njima prilagodio autentičnoj sarajevskoj čaršiji. Politika je, međutim, od Paržika zahtijevala drugo rješenje, na što je arhitekt dosljedno odbacivao bilo kakve preinake svojih prvobitnih zamisli.

Ali, s obzirom je u očima Benjamina Kallaya objekat trebao biti veći, mnogo veći od onoga kakvim ga je u svojim skicama Paržik predočio, ministar nije potvrdio saglasnost za usvajanje njegovog projekta.

Rođenje i ubistvo Vijećnice

Umjesto Paržika, Kallayevom odlukom projekat je preuzeo Alexandar Wittek, koji je njime rukovodio pune dvije godine, 1892. i 1893.

S obzirom da projekat predviđao podizanje građevine u pseudomaurskom stilu, Wittek je dva puta putovao u Kairo, gdje je temeljito studirao objekte koji su građeni u tom arhitektonskom izrazu. Među svim primjerima koje je posmatrao u Kairu, čini se, džamija i medresa Hasana II ostavile su na njega najsnažniji utisak.

Kroz nekoliko mjeseci se čitav posao našao u neizvjesnosti izazvanoj iznenadnim pogoršanjem Wittekova zdravlja. Kako to obično biva, nije trebalo mnogo da se u nekim krugovima rasplete priča kako je umno oboljeli arhitekta izvršio samoubistvo i pao kao žrtva sopstvenog projekta.

Tamo gdje je stao pokojni Wittek nastavio je Ćiril M. Iveković. Vidjevši obimne nacrte što ih je iza sebe ostavio njegov prethodnik, Iveković je shvatio da pred njime nije ostalo još mnogo posla. U toku svog rada izvršio je tek neznatne promjene Wittekovog vizuelnog rješenja i 1894. godine, nakon silnih peripetija koje su se zbile u kratkom vremenu, konačno doveo projekat do njegova kraja.

Na svečano otvaranje Gradske vijećnice čekalo se sve do 1896. godine, kada je u punom sjaju predstavljena svim stanovnicima Sarajeva i cijele Bosne i Hercegovine. Bila je to, i ostala, sve do 1992. godine, u cijeloj zemlji najljepša građevina, koja je simbolizirala prisustvo austrougarske uprave na njenom tlu.

Na dan 25. augusta iste godine, za vrijeme opsade Sarajeva, koja je trajala 1.400 dana, pod granatama ispaljenih sa položaja Vojske Republike Srpske, u plamenu je, dijeleći sudbinu sa dva miliona knjiga koje je više od jednog stoljeća čuvala u sebi, izgorjela sarajevska Vijećnica.

Novi život

Iz života se, govori drevna mudrost, rađa novi život. Četiri su godine prošle kako su ljudi svjedočili drugom rađanju Vijećnice.

Bilo je to na Dan pobjede nad fašizmom. Silan novac, u vrtoglavoj brojci od preko 16 miliona eura, koji je uložen u vraćanje njenog prepoznatljivog obličja, zanemariv je ulog spram ljudskosti i čovječnosti koje se očekuju od nas i generacija što će poslije nas doći.

A one će doći. Nadajmo se, bolje nego što smo to bili mi.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Al Jazeere Balkans. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Al Jazeera Balkans zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.