Sarajevo-Željo: Derbi iste raje, a ne neprijatelja

Bit ću najsretniji navijač na svijetu ako u nedjelju vidim slike korektnog, dostojanstvenog i sportskog navijanja raje iz istog grada (Al Jazeera)

Piše: Zvonimir Nikolić

U gimnaziji smo, čini mi se, bili najvatreniji navijači, što je nekako i razumljivo. Uzavrela pubertetska krv u nama i pripadnost voljenom klubu je bila posebna tih godina.

Svaki odlazak na utakmicu je bio praćen svježim informacijama sa treninga, a imali smo peh da je jednu godinu Željo proveo u Drugoj ligi. Sve su nam utakmice bile podjednako važne, i sa Zvezdom, sa Dinamom, Partizanom, Hajdukom, ali i utakmice sa Sutjeskom, Vardarom, Olimpijom, Veležom.

Međutim, jedna je bila od svih najvažnija. Derbi utakmica.

Utakmica sa Sarajevom je prelazila granice sporta i zalazila u teritorij beskonačnog šprdanja, jer smo znali da navijačima poraženog tima valja trpiti narednih pola godine sve moguće provokacije od strane pobjedničkih navijača.

Bilo mi je čak i žao raje iz škole koji su tada navijali za Zvezdu, Partizan ili Dinamo. Zvali smo ih „radio navijači“, tj. oni koji koji svoj omiljeni klub, umjesto da gledaju na stadionu, bodrili uz radio prijenos. I uvijek smo vadili neoborivi argument koji je davao značaj našem navijanju:

„Hajde bolan, ja gledam Želju svake druge nedjelje, a ti Partizan samo dva puta godišnje. Jednom na Koševu i jednom na Grbavici. Kakav si ti navijač uz radioprijenos Zorana Popovskog?“

Policajci, konji i psi

Tih godina na radiju je bilo Sportsko popodne i vršen je direktan prijenos svih utakmica jugoslovenske lige u fudbalu. Kad god bi čuli neku galamu i komentatora koji je prekidao prijenos da se uključi u program, znali smo da je negdje pao gol.

Ipak, taj prijenos nije mogao stvoriti ni sekundu onog ugođaja kojeg bi imali odlaskom na utakmicu. A naročito derbi.

A na derbi utakmicu se išlo na isti način kao i na ostale. Nije bilo nikakvih koridora za protivničke navijače, nije bilo policajaca u pancirnim odijelima, nije bilo ni željeznih ograda.

Oko stadiona su bila dva policajca na konju, nekoliko policajaca sa vučjacima i to je sve.

Do stadiona smo išli zajedno, svako sa svojim obilježjima kluba i samo pred ulazom bi se rastajali i pridruživali grupama svojim navijača. Ni sam ne znam koliko sam derbija gledao zajedno sa mojim dragim „pitarima“ na nekom kao neutralnom dijelu tribine i apsolutno nikada niko od nas nije doživio nikakvu neprijatnost.

A kamo li batine ili kamen u glavu.

Poput Liverpoola

Vremena su se promijenila i novo vrijeme je dovelo i do drugačijeg navijanja.

Sada se navijači protivničkog kluba sprovode ulicama kao da je u pitanju visoka delegacija Evropske unije. Sa obezbjeđenjem koje je skoro ravno obezbjeđenju na Papinom dolasku u Sarajevo.

Jer je derbi prerastao ono naše nekadašnje zafrkavanje i druženje i postao sukob skoro pa smrtnih neprijatelja. Raja iz istog grada, raja koja je ostalih dana u sedmici, mjesecu ili godini samo raja i drugovi, taj dan nekim čudom postaje raja sukobljenih strana.

Pa se dešavaju lomljave stolica, bacanje baklji među protivničke navijače i najširi repertoar psovki upućen svojoj raji sa suprotne strane tribine.

Često gledam utakmice mog voljenog Liverpoola.

Poseban dojam uvijek na mene ostave navijači. Jer, na tribinama su stare žene, stariji ljudi, mladost, pa čak i mala djeca. Svi su oni došli da gledaju voljeni klub, a ne da pogode svog druga iz ulice zapaljenom bakljom.

Žal zbog belaja

Radioprijenos je postao sve manje interesantan, jer dobar dio navijača sada preko interneta prati live stream utakmice, pa bar na taj način bude uz svoj klub.

Donedavno smo moj sin i ja utakmice gledali svako sa svoje strane terena. Ja na sjeveru Grbavice za koju on kaže da je penzionerska tribina i on na jugu među najvatrenijim navijačima.

Zadnjih utakmica idemo zajedno na sjever. Da smo nekako bliži jedan drugom i da smo zajedno, ako se šta ne daj Bože, šta zabelajiše. Žao mi je što već na samom odlasku na utakmicu moram razmišljati o nekom belaju.

Jedan osjećaj koji vjerujem da na većini evropskih stadiona navijači nemaju.

Sinu sam kupio dres Želje kada je imao dvije godine. I od tada je „navučen“ na Želju. Taj dres čuvam za unuka Viktora kojem su sada dvije godine. I bio bih najsretniji na svijetu da mogu da ga odvedem na utakmicu sa mnom. I da prenesem na njega ljubav prema sportu, fudbalu i voljenom Želji.

Bit ću najsretniji navijač na svijetu ako u nedjelju vidim slike korektnog, dostojanstvenog i sportskog navijanja raje iz istog grada. Navijanja bez povreda i navijanja bez mržnje.

Dlanovi i grla umjesto baklji i petardi

I zato dragi Manijaci, drage Horde zla, pokažite u nedjelju na Koševu svima na svijetu da smo mi raja iz istog grada, da se mi volimo ostalih 364 dana u godini, da smo starija kultura od pola Evrope i svijeta i da smo uostalom, civilizovani.

I da možemo navijati za svoj klub, a da ne psujemo protivnički. Da dlanovi i grla mogu biti jednako ubojiti kao baklje i petarde. I pokažite svima da je naš derbi poseban.

Pa neka pobijedi bolji. Ili sretniji.

Jer je derbi iste raje iz istog grada!

Vjerujte mi, jednog dana ćete i vi biti u mojim godina i željeti svom unuku od dvije godine obući dres i povesti ga na derbi utakmicu i prenijeti svoju ljubav na njega.

Ali kako?

Izvor: Al Jazeera