Oglasi

Sarajevo birvaktile: Ratna siročad su bila velika briga društva

Iz istočne Bosne dolaze kolone prognanih, bolesnih, izmrcvaljenih za koje se prave barake u prihvatnom izbjegličkom logoru na Alipašinom polju.
U Sarajevo je '42 nagrunula masa izbjeglica iz istočne BosneEPA/Ilustracija

Tih dana  jula,  ratne 1994. silazeći niz Logavinu  u mirisno  predvečerje (nekako je u ratu cvijeće mirisalo zanosnije i jače nego danas kada je mir),vraćala sam se od jedne drage osobe hadži Zulejha-hanume. Po dobru, merhametu, širokogrudosti prema drugim ljudima poznata je bila Zulejha. Sa Zulejha hanumom se srećem prvi put u okrilju njene velike kuće u ulici Hrgića, koja izlazi na Ćurčića sokak i pred samu Ćurčića džamiju, u kojoj je ona bila dugo godina, što je rijetkost, ženski mutevelija.. Uz ratnu  (od leće)  kahvu, jalandži (bez mesa) vinove loze, japrak sarmu, i „ratne“ (s malo šećera jer je kila bila 50-100maraka) kiflice, dočaravaju nam neka davna vremena.

Merhametove aktivistice -Sarajke, pred Drugi svjetski rat

“Sve su žene bile izabrane i pozvane u ženski odbor...odmah je počela priču. Bile su to hanume iz boljih kuća, muslimanska elita. Jedna od glavnih  naših akcija bile su čajanke, gdje su se skupljali novčani prilozi. Sve žene bi se među sobom dogovorile, telefonom, jer smo sve imale telefon, šta će koja napraviti. Jedna bi ispekla tukca,druga pitu,treća dolmu,.. donosili su se hormadžice, baklave, tufahije, ružice, lokumi, gurabije. Mi bi s bijelim keceljama stajale iza jednog stola i gosti bi nam plačali ono što  uzmu.To je bilo u specijalnim prilikama. Za svaki dan i prije rata, za siromašne obezbjeđen je kuhani obrok (čorba) i hljeb. Šile bi se haljinice sirotinjskoj djeci za bajram. Svaka od nas morala je sašiti 10-20 haljetaka za dječake i djevojčice. Kurbani su se na kurban bajrama djelili sirotinji, ne jedni drugima, a od preostalog djela ostataka kurbana, pravila se kaurma. To je bio i naš posao, jer smo i to znale.

Za Bajram je bila bolja čorba  i obrok veći sa slatkom. Mi smo se brinule i oko „ruha“, čejza  pojedinih siromašnih djevojaka. Kupio bi se pamuk pa bi se dao ženama na Hridu koje su bile poznate po toj umjetnosti pravljenja jorgana i posteljine, tkanju čaršafa, šlifera. One su to i tkale i vezle i kitale svu opremu. Majstorica poznata bila je Vasvija sa Hrida, čiji radovi i danas  krase mindere  naših pramajki. Osim Vasvije  i njenog  rada, po mustrama bila je poznata Aiša Rašidagić koja je mladoj za jagluk imala posebno nježne mustre i boje, kao za mladu. Jednu mustru i jastuke  mi  pokaza i na minderu gdje sam sjedila. Oživljavaju to davno doba, te mirise i zvukove koji su davno prohujali, ali ipak uhvaćeni u još pokojoj mustri rijetkih mindera sarajevskih. Nadživjeli su i svoje majstore i moju sagovrnicu koja je nakon rata  umrla. Mnogi su minderi završili u plamenu, a jastuci (kifle i koltuci) na smetljištu, no nađe se poneki dolaf sakriven čuvajući to malo blago što se zove  birvaktilee.

Ratna 1942. Izbjeglice

Rat...1942. Iz istočne Bosne dolaze kolone prognanih, bolesnih, izmrcvavljenih za koje se prave barake u prihvatnom izbjegličkom Logoru na Alipašinom polju, gdje su danas moderne zgade, i okolo zgrade današnje Televizije-nastavlja priču moja domačica. Djeca, ratna siročad tokom i nakon Drugog svjetskog rata, bila su velika briga društva. Fatima (Fata) Fočak, udata za M. Mujezinovića, osim, što je pomagala svom ocu ef. Fočaku u mektebu, bila je aktivna i u tadašnjem „Merhametu“, i organizaciji pri Medžlisu Islamske zajednice.Tako su prateći aktivnosti u navedenim organizacijama, ona i njena prijateljica Mušić Rabija dobile vrlo delikatan zadatak u toku samog rata 1942/43. I Rabija i Fata bile su svršenice Ženske  GHM.

Fata je rođena 1918. maturirala 1933. a Rabija je rođena 1915. Dobile su zadatak da ratnu siročad smještenu u Fužinama, granica Hrvatske i Slovenije, pod hitno obiđu, i uvide i rješe situaciju. Djecu su  kupili iz  ratom zahvaćenih gradova i sela, uglavnom  iz Istočne Bosne, Čajniča, Hercegovine, iz  Duvna, Glamoča i drugih krajeva.Tadašnja Katolička crkva je  smještajući djecu u svoje domove, uz brigu časnih sestare, veći broj muslimanske djece i pokrstila. I Rabija i Fata za tu priliku, obzirom da je na vlasti bila NDH, morale su se obući  u skladu građanskog ponašanja, što je značilo da moraju obući suknje i mantile. I zaista su im sašivene  vrlo elegantne suknje i mantili do iznad članaka, s crnim čarapama, a kako su  bile pokrivene, stavile su im pokrivke, kao skijaške kape, uz lice i bradu. Za Sarajevo, vrlo neobično, no vrlo elegantno i pristojno. Obavezno su imale cipele na manju petu, rukavice i pismo tašnu.Takve su se zaputile Zagrebu, i u Fužine.

Fata Fočakova i Rabija Mušić spasile muslimansku djecu od pokrštavanja

Ovaj veliki  poduhvat je iznenadio i osoblje “ Katoličkog zavoda za ratnu siročad“. Starija djeca (i muslimanska) već su znali cijelu molitvu „Oče naš“ itd. Od tada, do kraja rata dok se nije sistematskije prišlo toj djeci, redovno  je obilazio efendija i učio našu djecu islamu, imanskim šartovima i ostalo što je bilo dostupno tom uzrastu. Stanje i uslovi u kojima su živjele izbjeglice  u Sarajevu, nastavlja Zulejha - hanuma -  bili su nehumani. Svi su bili napačeni, gladni, iscrpljeni, ušljivi. Usljed slabe ishrane umiralo je svaki dan po petero, šestero djece. Tu bolesnu djecu smo mi počeli odmah uzimati, „raskuživati“ (čistiti od  buha i stjenica) u džamiji u Hrasnom, te dijelili  po kućama. Uz nesebičnu pomoć doktora Musakadića, mogli smo svaki dan otići do Alipašinog polja, kolima Gradske mesare. U njih bi svaki dan potrpali 50 kg luka, mladog zelja, mlječnog praha, kukuruze, poneki limun. Zeljanike smo zaljevali  razmučenim toplim mliječnim prahom i uljem. Po 260 tepsija bi napravili dnevno, a luk i limun smo nosili bolesnicima u bolnicu.

S nama je bio i doktor Isak Samokovlija. Tu se krio zajedno sa kćerima Bebom i Medikom, od ustaškog terora tog doba. Sve troje su velikim trudom pomogali da se izbjeglicama, posebno na smrt izgladnjeloj  djeci poboljša zdravlje. Jedan dan  u Logoru dr Samokovlija, tužan reče da će osmogodišnja Samija umrijeti, jer tako bolesnu niko je nije htio uzeti. Ja kažem, doktore ja ću je uzeti. Moja rahmetli mati prestrašila se, kad sam je dovela. - Mensura Mašićka- nastavlja priču moja hanuma - u Logoru za koji dan  pokazuje mi jednu  šestogodišnju plavkicu i reče: Vidi bona, ista ti. Šta ti fali da i ovu uzmeš. I, tako ti i Behka uđe u moj život. Kovrđavu plavkicu, u bijelim haljinicama, i lakovanim cipelicam svi su prihvatali. Zvali su je Širli Templ. Samija je već bila malo odraslija, ali sam ih prihvatila kao da su moje...

Samija, već pedesetogodišnjakinja, pridružila nam se, vesela, nasmijana, nježnim pogledom prati  svoju pomajku. Samija živi sa njom. Pazi je...

Izvor: Al Jazeera

Oglasi

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Al Jazeere Balkans. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Al Jazeera Balkans zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.