Valjda od početka ljudskog roda imamo neku potrebu da nekome pripadamo. Nekoj grupi, krdu, plemenu, stadu… nebitno hoćemo li to tako zvati ili nekako drugačije.
Ljudi se od davnina ujedinjuju oko interesa, zajedničke ideje, potrebe, pa čak i oko sopstvenošićarske koristi. Ako ništa drugo, kroz historiju smo učili na kakve sve načine su se ljudi udruživali i koliko je zla ovom svijetu donijelo udruživanje u pogrešne pokrete i sa pogrešnim liderima. Čitava ljudska istorija je zapravo i zasnovana na krvi, znoju, pljački, silovanju i maltretiranju slabijeg od sebe.
Iako se stalno spominje “prokleti Balkan”, čiji je svaki kamen natopljen nečijom krvi, nisam siguran da je i ostatak svijeta puno drugačiji. Jedino su malo napredniji od nas, malo manje zaostali, više obrazovani i, vjerovatno, malo svjesniji svoje sadašnjosti. Sadašnjosti koja im donekle omogućuje i ljepšu budućnost.
A mi?
Mi još uvijek živimo od prošlosti, neko od lijepih, a neko od ružnih sjećanja.
‘Lako’ je ubiti komšiju
Ako je igdje na svijetu proliveno puno krvi, to je kod nas, u Bosni i Hercegovini. Skoro da nema čizme koja nas nije gazila, a opet je ovaj narod ustajao i tražio način da krene iznova. Pa tako i nakon prošlog rata, obnavljali smo vlastitim rukama razrušene gradove, škole, kuće, stanove, bašte, parkove… I sanjali o budućnosti u kojoj će naša djeca postati dio evropske porodice, u kojoj ćemo školovati svoju djecu, biti ravnopravni sa svojim komšijama, prijateljima, pa i članovima porodice.
Početkom devedesetih godina, sa dolaskom demokratije na naše prostore, neki od dojučerašnjih grlatih komunista, a novopečenih demokrata, izjavio je: “Samo se budale i kamen ne mijenjaju”, valjda želeći objasniti da je bila greška što je u prošlom sistemu obavljao visoku i dobro plaćenu funkciju, sa svim mogućim povlasticama, pa se sjetio da će mu pravovremena zamjena dresa donijeti to isto, samo u novom sistemu.
Tako je i bilo. Ljudi su se mijenjali, a mi, budale, i kamenje smo ostali isti. Pa i rat je pokazao kakvi smo, i kako je odjednom postalo lako ubiti svog komšiju ili prijatelja, samo zato što se drugačije zove, ili se moli drugom bogu. Mislio sam, onako prilično naivno, da će zlo prestati onog momenta kad prestane i rat i da nikome i nikada više neće pasti na pamet prizivanje nekog novog sukoba.
Ali, grdno sam se prevario. Kao što sam se prevario 1990. godine na izborima, vjerujući da su ljudi zaista, kao i ja, glasali za Reformske snage i Antu Markovića. Prvih posljeratnih godina me iskreno nešto puno nisu ni interesovali izbori. Više sam vodio računa kako da skupim novac da obnovim totalno devastirani stan na Grbavici, da kupim ponovo posteljinu za nas, prve kašike i tanjire, da imamo iz čega jesti i čime se pokriti.
Lakše je kada nekome pripadaš
A oni “pametni” su već duboko zasjeli u fotelje, ponovo počeli da nas prebrojavaju na “ove” i “one” i predstavljati samo “svoje”. A ljudi k'o ljudi, opet je lakše ići kroz život kada nekome pripadaš. Pa ne samo to, lakše je završiti škole, lakše se zaposliti, lakše je dobiti donaciju, lakše je sve kada si nečiji. I tako smo ponovo postali samo Bošnjaci, Srbi i Hrvati, samo pripadnici nekog naroda, zaboravljajući pritom da nam je Bosna i Hercegovina majka i naša domovina. I da niti jedna druga – nekome rezervna, a nekome druga ili prava majka – neće i ne može biti ista.
U nedjelju su Izbori. Imamo mogućnost izabrati nove, ili zabetonirati još četiri godine one stare.
Ali, ipak, da se vratim na budale i kamenje. Promijenili ste stranke, partije, dresove… Od par stranaka, nastalo ih je preko stotinu. Uglavnom nezadovoljnika iz onih prethodnih. Da li ste se zaista promijenili, gospodo? Ili ste samo pronašli način da udobno živite još jedan mandat na našoj grbači?
Volio bih da jednog dana doživim da jedan predstavnik nekog naroda prestane biti faraon i spusti se među ljude, one koji su ga birali. Da prestane biti predstavnik i navodni zaštitnik samo svog naroda, da osjeti i da ga dirnu suze i drugih majki, a ne samo jednih. Tek kada budemo sebe ponovo doživljavali samo i prvo kao ljude i sugrađane, a tek onda kao konstitutivne, možemo se nadati nekoj sreći.
Bole suze svih majki
Onaj predstavnik bošnjačkog naroda koji dođe i obiđe staricu katoličke ili pravoslavne vjeroispovijesti u gradu u kojem su većina Bošnjaci… imat će moj glas. Onaj predstavnik hrvatskog naroda koji okupi u svog gradu Bošnjake i pita ih kako žive, imaju li problema, može li im nekako pomoći… imat će moj glas. Onaj pripadnik srpskog naroda koji dođe pred džamiju da pozdravi svoje sugrađane i da popriča s njima o njihovim problemima… imat će moj glas.
Možda sam utopista, ali snaga i ljudska dobrota se pokazuje ako pomogneš i onom drugom ili drugačijem, a ne samo svom.
P.S. Prije dva dana. u 18:00 sati, bila je misa zadušnica mom pokojnom ocu u Crkvi Svetog Ante u Sarajevu. Četiri svećenika, pet civila i dvije časne sestre. Toliko o vjernicima i zaštiti komnstitutivnih.
P.P.S. Možda spadam u budale koje se ne mijenjaju, ali i dalje je moja jedina pripadnost voljenoj Bosni i Hercegovini i mom najdražem klubu Željezničaru.
A možda sam i kamen. Kamen mojih i vaših predaka. Krvlju natopljen.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera