Piše: Stipe Sladoljev
Iako s 10 godina novinarskog bavljenja sportom, uživo praćenje Europskog prvenstva u Poljskoj (i Ukrajini) bilo mi je prvo veliko nogometno natjecanje u karijeri.
I na licu mjesta uvjerio sam se u točnost naslućene teze: i Liga prvaka i sva finala velikih američkih sportova mogu se sakriti pred atmosferom i euforijom na nogometnim europskim i svjetskim prvenstvima.
Nogometaše se često gleda podozrivo. Kažu, zarađuju previše, novac je jedino do čega im je stalo. Ne želeći biti naivan, na natjecanjima poput Europskog prvenstva najbolje se uvjeriš da nije tako.
Kako mi je u razgovoru rekao pomoćni trener hrvatske reprezentacije i bivši reprezentativac Nikola Jurčević: potpuno drugačiji osjećaji drmaju ga sad (uoči i tijekom EURO-a) od onih uoči novog velikog izazova uskoro u karijeri: odlaska sa Slavenom Bilićem i Aljošom Asanovićem na klupu ruskog velikana Lokomotiva iz Moskve.
Na EURO-u se – kaže Jurčević – jednako igra i za mamu i za prijatelje i poznanike i one mnogo manje poznate poznanike – praktički cijelu naciju – kao i za sebe i momčad; dok je rad u klubu mnogo većim dijelom – posao. Ne bez emocije, naravno (nema sporta bez emocije), ali teško je to usporedivo s vođenjem reprezentacije i igranjem za nju.
Taj izraz lica
Unezvjereno lice Marija Mandžukića nakon golova Irskoj ne možeš fejkati. Dapače. I onda još doživjeti to na licu mjesta, kao navijač i novinar: taj pogodak, taj izraz lica, i onda ga proživjeti zajednički i podijeliti ga sa svima oko sebe – od glavnog junaka, preko kolega i prijatelja, do posve nepoznatih ljudi koji te okružuju ofarbani u kockice – neprocjenjivo je.
(Kao što, naravno – kao tehnički antipod, ali i kao isto načelo – stoji i ona nezaboravna slika uplakanih igrača Hrvatske nakon šokantnog poraza od Turske 2008. godine.)
Kad sam već spomenuo jednostrano gledanje nogometa kroz golem novac koji se tu obrće, gledajući Mandžukićevo i Jelavićevo slavlje, sjetio sam se i opaske legendarnog hrvatskog napadača Davora Šukera, koji je jednom rekao da se ni najbolji seks ne može usporediti sa zabijanjem gola na velikoj sceni.
Da, žestoki sam pobornik teze – i u Poljskoj sam dobio još jednu iskustvenu potvrdu – da nogomet (i sport općenito) zauzima čvrsto mjesto na nekakvoj metafizičkoj hijerarhiji i da su pogrešne sve one bagatelizirajuće analize koje bi ga svele na običnu tvornicu novca podvaljenu glupim masama, odnosno još jedna vrsta “opijuma naroda” za zamagljivanje vida zaluđenih navijača, kojima se tako odvraća pozornost od “pravih tema”. Kao da je to jedno prema drugome suprotstavljeno!
Jer, život je prešaren i prefino nijansiran da bismo smjeli biti tako glupo hrabri u amputiranju nekog njegovog segmenta kao bezvrijednog.
Pjesma, energija, zastava, nacionalne boje… Vidjeti ih, nositi i dijeliti s drugima, i to stotinama ili tisućama kilometara daleko od domovine, i onda još s tako dobrim povodom kao što je europska smotra 16 najboljih nacionalnih nogometnih momčadi, jedinstven je doživljaj.
Nitko nije imun
U kontekstu cijele povijesti bivše Jugoslavije, tijekom koje su se smjenjivale amplitude agresivnog nacionalizma i antinacionalizma, često mi je kao sportskom zaljubljeniku padalo na pamet kako je baš sport (i nogomet kao njegov najizrazitiji predstavnik) potencijalno prekrasan način za pravu afirmaciju nacionalnog identiteta, ponosa i ljubavi.
I gledajući hrvatske i irske navijače u gradu prije utakmice, na stadionu tijekom nje i u gradu nakon utakmice, pomislio sam: da to je to; i u isto vrijeme: bilo bi predivno kad bi se ovako jednog dana međusobno odnosili hrvatski/srpski/bosanskohercegovački… navijači.
Naravno, još jednom ću se ograditi od naivnosti. U situaciji čiji su čimbenici strast i alkohol, duga (ekstremno šarolika) povijest i tradicija te masovnost – u toj situaciji ne može sve proći idealno. I naravno da će takva situacija još dugo (uvijek?) biti poligon kako za huliganizam, tako i za mnogo strašniju manipulaciju (najeklatantniji primjer Arkana kao vođe navijača Crvene zvezde). I tu nipošto nisu najgori Balkanci. Rusi, Poljaci, Englezi… nitko nije imun.
Ali, s druge strane, ono čemu sam ja osobno svjedočio u Poznanu, uvjerilo me u onu mnogo ljepšu nogometno-navijačku priču i poruku: priču o ponosu i strasti prema svojima, i ljubavi i empatiji prema drugima. A to je, mislim, neizmjerno vrijedna životna stavka. I predivan doživljaj, uspomena i pouka koju će sa sobom kući ponijeti golema većina navijača s Europskog prvenstva 2012.
Izvor: Al Jazeera