Zima je i hladno je. Nekome tmurni i hladni dani i nisu baš dragi. Mnogima su draži proljeće i ljeto, kad su boje u prirodi veselije i dani sunčani i dugi. Mjesto u kojem ljudi žive utječe i na njihovo emocionalno i psihičko stanje.
Neki ljudi sretniji su u gradovima, a opet neki više vole provoditi vrijeme u prirodi jer ih to čini opuštenijima i ispunjenijima. Život van gužve i velikih gradova sve se češće prikazuje kao sretniji, zadovoljnjiji i korisniji. Ljudi su kao nikad dosad osjetili potrebu da se vraćaju prirodi i prirodnom, tražeći sreću u jednostavnosti i prirodnosti.
Netaknuta priroda
Život u Srebrenici kombinacija je ovog dvoga. Čaršijica je to, usred gotovo netaknute prirode. Ali, opet neki ne vole ni to, ne vole samoću, jednostavnost i prirodu, grmlje, šumu i brda koja Srebrenicu okružuju.
No, čovjek ne smije sebi dozvoliti da na njega društvene i prirodne prilike i neprilike utječu previše, pa da ga čine depresivnim. Čovjek može mnogo više učiti od svog života, a da se ne žali, ne kuka i ne jadikuje na ono što mu se ne sviđa.
Možemo mnogo bolje, samo je bitno htjeti. Možemo uživati u životu gdje god da smo, pa i ako smo u gradu uništenom u genocidu i poslijeratnom pustošenju od strane bezdušnika i ljudi kojima je neprirodno ono što je prirodno i nije im sveto.
Učiniti našu djecu u Srebrenici sretnijom, izmamiti im osmijeh na lica posebna je draž i zadovoljstvo koje ama baš niko ne može opisati dok to ne osjeti.
Obradovati djecu Srebrenice, ta mala, nevina stvorenja, dobro je djelo da veće ne može biti. A za radost nije potrebno mnogo. Treba samo htjeti i malo se potruditi.
Djeca iz Srebrenice, učenici lokalnog mekteba, boravila su prošlog vikenda na olimpijskoj ljepotici Bjelašnici, gdje su bez daha u ogromnoj masi ljudi trčala uzbrdo sa sankama, da se još jednom spuste stazom.
Posjetu Bjelašnici najvećim djelom finansiralo je Udruženje “Prosvjetitelj” iz Srebrenice, sa svojim članom iz Amerike, inače rođenim Srebreničaninom, Nefailom Aljićem, koji je izrazio želju da na zahtjev mekteba u Srebrenici odgovori pozitivno. Aljić je i sam pohađao mekteb u Srebrenici prije i u toku rata te je našu djecu počastio i nagradio onu koja su bila najredovnija i najuspješnija na mektepskoj nastavi.
Hranu za izlet spakovali su nam naši vrijedni vlasnici aščinice “Azemina” iz Srebrenice i trgovine “Remza”, a u Sarajevu su nas lijepo dočekali momci iz Udruženja “Hasene” u Sarajevu.
Nekoliko roditelja i starijih učenika koji su završili mekteb u Srebrenici pomogli su oko držanja grupe na “oku” i okupu, te su se potrudili da sve prođe u najboljem redu.
Starija djeca, njih dvadesetak, obišla su jedan krug na žičari, na šestosjedu, te će i po tome pamtiti ovaj izlet.
Teške sanke i gužva nisu im smetali da budu sretni tog dana, uživaju na snijegu i dobro se provedu. Druženje kakvo se samo moglo zamisliti naša djeca Srebrenice imala su za vikend, u januaru 2018. Možda se to nekome ne čini kao išta posebno, ali, zaista, okupiti pedesetero djece i odvesti ih na Bjelašnicu za mene nije mala stvar.
Posjeta Baščaršiji
Njihov smijeh i radost koji su se mogli vidjeti u autobusu u dolasku i povratku nagrada je kojoj nema premca.
Nakon Bjelašnice imali su jedan sat da malo obiđu Baščaršiju i kupe sebi suvenir, te pogledaju najstarija znamenja Sarajeva.
Pozitivne reakcije stizale su sa svih strana, od svih dobrih ljudi i svih Srebreničana. Nekoliko javljanja uživo na Facebooku također je učinilo izlet zanimljivijim. Brojni prijatelji, kolege i ostali podržali su nas i čestitali nam. Također, srebrenička djeca koja žive na selu, a ima ih pozamašan broj, zaslužila su još više pažnje, te se iz ovoga možda rodi ideja da se organizuje neka veća ekskurzija ili skup sve djece Srebrenice.
Nekome će tmurni i hladni dani zagorčati život, a nekome, našoj srebreničkoj mladeži, povod su za osmijeh više u gradu zaboravljenom od svih, za koji bi svi voljeli da ga nikad nije ni bilo.
A grad, čaršija, Srebrenica tu je i bit će, ako Bog da, dok je svijeta i vijeka i u njoj ima djece koja se raduju i smiju kao sva ostala djeca svijeta.
Izvor: Al Jazeera