Ruže i trnje

Cvijeće je skupo za 8. mart, ali zato je čestitka imala na sebi ruže (EPA)

Ona bi tog jutra ranije ustala, otišla bi u kuhinju dok još svi spavaju, popela se na plavu štokrlu. Iz gornjeg kredenca izvadila bi plastičnu ružičastu posudu. Sišla bi sa stolice. Pomakla bi stolicu za nekoliko pedalja, ponovo se na nju popela, uzela šećer u kristalu iz drugog kredenca, ponovo sišla sa stolice, iz donjeg kredenca iz prve ladice uzela kašiku. Limun je još nedostajao. On je bio u frižideru, iza njenih leđa. Sve su te stvari sada ležale na kuhinjskoj plohi ispred nje. Od njih bi, pretpostavljate, napravila limunadu.

U jednoj od soba u stanu, u uglu, u ormaru, u dnu, iza gomile drugih stvari krije se crvena kutija, obložena nekim materijalom koji podsjeća na pliš. U kutiji je kristalna vaza. Kupljena je prije dva mjeseca. Bila je skupa, marke “Rogaška”. Kristal je imitirao češki, mada ona to sve ne zna u ovom trenutku; to će zaključiti tek godinama kasnije kad će svratiti u tu prodavnicu u Ljubljani i vidjeti da ne proizvode više ovakve, da će neki drugi kristal biti u modi. U međuvremenu će neko posuditi vazu iz naše priče za neki privatni događaj. Molimo, ako se prepozna, da vrati kristalnu vazu. To je uspomena našoj junakinji; to je ona kupila od svog džeparca. Neko bi pomislio da je imala dobar džeparac, ali ne, samo je bila užasno štedljiva.

Dar majci

Cvijeće nije kupila. Cvijeće je skupo za 8. mart, ali je zato čestitka imala na sebi ruže. Izrezala ih je s jedne razglednice i nalijepila na svoju čestitku, koju su napravili u školi od akvarel-papira. Pjesmu je sama majci napisala i ne bismo je ovdje ponavljali, da ne zamaramo čitaoca. U njenu odbranu zbog lošeg kvaliteta pjesme, ipak je imala jako malo godina. Ni najbolji nisu stvarali dobru poeziju u njenom dobu. Sad je sve to stavila na sto: vazu, limunadu i čestitku. To je bio njen dar majci.

Majka bi se svake godine pravila da je iznenađena, a nije bila, jer non-stop je rovila po njenim stvarima, tražila dnevnike, znakove, upozorenja, uvijek strepeći od neželjenih, a čudovišnih stvari koje bi joj se mogle dogoditi. Govorila bi joj da ne ide za strancima, da ne uzima čokoladu od nepoznatih, da se svašta dešava. Pa ipak, tako opreznoj i prestrašenoj, promakla joj je jedna osoba, takoreći familija. Promakao joj je ostarjeli tetak s vještačkim zubalom, ćelavom glavom ispod francuzice i lošom kožom, koja se perutala. Promaklo joj je da je malu satjerao u ugao sećije u kući njene majke i, nakon što ju je obavijestio da će je naučiti kako se ljubi, satjerao jezik u njeno grlo, vitlao njime u njenim ustima i da joj je ona propustila to reći. Jer se bojala. Bojala se njene reakcije, bojala se da ga ne ubije, da mama ne ode u zatvor. Uvijek je bila starmala. Pokušavala je razmišljati kao odrasla. Nije više dolazila u vezu s tim starcem, vješto ga je izbjegavala, osim još jednom kad je pozvonio na vrata, ovog puta njenog stana. Bila je sama. Ugurao je sebe u hodnik, pa do trpezarije, obgrlio je s leđa pronašavši put za svoju šaku do njenih grudi. Tek su počinjale rasti.

“Nikad ne bih pogodila da ćeš mi kupiti vazu”, glumila je mama iznenađenje, ali iskreno oduševljena tim činom. I limunadom prije doručka. Ona je onda pružila mami čestitku sa svojom pjesmom i nalijepljenim ružama s razglednice. Mama zamalo nije zaplakala. Umjesto plakanja odlučila je izvaditi vazu iz kutije i staviti je na trpezarijski sto. Malo ju je zadivljeno gledala, pa pokupila papire za ambalažu i kutiju u kantu za smeće.

Ukrasni papir

Nakon što su se obje zasitile gledanja u vazu, mama joj je ispržila jedno jaje “na oko” i skuhala čaj od nane. Obje su sjele za sto. Mama nije jela, gledala je nju dok jede, a obje su povremeno bacale pogled na vazu. Onda je mama ustala i vratila se sa saksijom fikusa i rekla joj da to ponese učiteljici za 8. mart. Donijela je i ukrasni papir da umota saksiju.

Učiteljica bi svake godine na 8. mart dobila 20-ak saksija i nekoliko buketa cvijeća. Potom bi poslala nekoliko izabranih učenika da ih odnesu u njen stan, koji se nalazio u blizini škole. Naša junakinja često bi bila među odabranim učenicima.

Vrata bi im otvorila učiteljicina odrasla djeca, koja bi preuzela silno cvijeće. Ona se pitala šta su radili s toliko cvijeća jer su imali mali stan; mora da su ga i oni dalje poklanjali. Potom bi se vratila u školu, slušala malo o historiji 8. marta, recitovala pjesme i sretna se vratila kući.

Na stolu je na istom mjestu zatekla vazu, ali nije više bila prazna, sada je u njoj bilo cvijeće. “Od koga si dobila ruže?”, pitala je mamu. “Tetak je navraćao da mi čestita 8. mart i donio ih. Pitao je za tebe”, odgovorila je mama.

Izvor: Al Jazeera