Oglasi

Rudarske ruke podižu porodice, mahale i gradove

Rudari su bili, jesu i ostat će oni koji bez obzira na sve prepreke s kojima se generacijama unazad susreću, održavaju rudnike i gradove živima.
I danas na Dan rudara, ali i uvijek: Sretno, komorati!Reuters

Dijete sam iz rudarskog grada. I iz rudarske porodice.

Djedovi su mi zaradili penziju u rudniku. I moj otac je radio u rudniku u vrijeme dok se školovao. Sestra sam rudara, rodica i komšinica onim rudarima koji još uvijek silaze u jamu i onima koji su na sreću, dočekali svoje najpoštenije zarađene penzije.

Početkom dvadesetog stoljeća Kakanj nije postojao kao čaršija, međutim, nakon otvaranja rudnika i željezničke stanice počele su nicati kolonije, širila se kasaba.

Kakanj nema stari dio grada s orijentalnom ili austrougarskom arhitekturom, nego je počeo rasti dolaskom industrijske revolucije uz rijeku Zgošću. Otvaranjem rudnika otvorile su se i prilike za nova radna mjesta, za priliku da se za život više ne zarađuje samo od obrade oranica već stotinama metara ispod zemlje.

Svaka generacija pamti jednu rudarsku nesreću

Od malena sam slušala priče o rudarskim nesrećama, sjećam se kad su dede pričale da su slušali od starijih rudara, kako su se u nesreći koja se desila u Staroj jami 1934. godine, unesrećeni rudari iz jame spašavali hvatajući konje za repove, a oni bi ih izvlačili napolje. Sjećam se i priča o nesreći u jami Orasi iz 1965. godine u kojoj je živote izgubilo 128 rudara. O toj nesreći pričali su mi i moji roditelji. Ta najstrašnija nesreća koja je pogodila naš mali grad odnijela je sa sobom očeve, muževe i sinove. Tog dana 421 dijete ostalo je bez svoga oca. Mnogi sinovi tada poginulih rudara silazili su mnogo godina kasnije u neke druge jame kakanjskog rudnika časno zarađujući svoj hljeb kao i njihovi očevi nekada.

Napomena o autorskim pravima

Preuzimanje dijela (maksimalno trećine) ili kompletnog teksta moguće je u skladu sa članom 14 Kodeksa za štampu i online medija Bosne i Hercegovine: "Značajna upotreba ili reprodukcija cijelog materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja autorskog prava, osim ako takva dozvola nije navedena u samom materijalu."

Ako neki drugi medij želi preuzeti dio autorskog teksta, dužan je kao izvor navesti Al Jazeeru Balkans i objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Ako neki drugi medij želi preuzeti kompletan autorski tekst, to može učiniti 24 sata nakon njegove objave, uz dozvolu uredništva portala Al Jazeere Balkans, te je dužan objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Nažalost, i ja se sjećam nesreća u kakanjskim i zeničkim jamama. Svaki put kada bi se dogodila nesreća, i ona najmanja, pamtila bih je. Strepili bismo svi kada se povrijede komšije, rođaci i oni koje ne poznajemo.

Sjećam se strašnog sumornog jutra prije mnogo, mnogo godina kada je moj otac dobio poziv. Morao je hitno na posao, iako je to za njega bio neradni dan - poginuo je rudar. Moj brat je tada radio tek nepune dvije godine. Pamtim kako me je bilo strah pozvati oca i pitati šta se dogodilo. Bojala sam se da nije stradao neko nama blizak. Kasnije sam shvatila da je svakoj kući iz koje bar jedno muško silazi u jamu svaki drugi rudar blizak, poznavali ga ili ne, jer svaki dijeli rizik i sudbinu s onim našim.

Tugovali smo kao da su nam najbliži

Sjećam se popodneva kada se desio gorski udar u jami Raspotočje. Sjedila sam na terasi jedne slastičarne u Zenici s prijateljicama nakon ispita. Mislile smo da se desio zemljotres, a desilo se da smo u toj jami duboko pod zemljom izgubili rudare. Tog popodneva i večeri smo kod kuće gledali izvještaje medija, svako u svojim mislima, strahu.

Nismo poznavali te ljude, ali tugovali smo kao da su nam najbliži.

Sjećam se i onog jutra kada me brat nazvao da mi kaže kako su poginuli rudari u jami Begići, ali da se ne brinemo, jer on je dobro. Ponovo smo svi žalovali u šoku i nevjerici.

Ipak, njihove kolege rudari kada žale to nastavljaju ponovo odlazeći u jame, proizvodnja se uvijek brzo nastavlja, moraju se ispuniti godišnji planovi, zaraditi plaće za sebe, ali i za one koji obračunavaju te plate u sigurnosti i udobnosti kancelarija.

Komorati, sretno!

Poznato je da su rudnici među najvećim poreznim dužnicima u Bosni i Hercegovini. Prema posljednjim podacima Uprave za indirektno oporezivanje Bosne i Hercegovine, rudnici duguju više od 420 miliona konvertibilnih maraka (215 miliona eura). Bez obzira na dugove koje rudnike prate godinama, prijetnje da će računi rudnika biti blokirani, bez obzira na kašnjenja plata, toplih obroka, regresa, bez obzira na neuplaćene doprinose prema fondovima penzionog i zdravstvenog osiguranja... rudari ipak silaze u jame.

Bez obzira na nisku produktivnost u odnosu na broj zaposlenih, posebno onih u administraciji, bez obzira na činjenicu da su rudnici od rata do danas iscrpljivani u svim njihovim kapacitetima i što se rudnici koriste za namirivanje političkih interesa, kao amortizeri za rješavanje socijalnih pitanja koja nisu rudarska, rudari ne zaustavljaju proizvodnju.

Rudari su bili, jesu i ostat će oni koji bez obzira na sve prepreke s kojima se generacijama unazad susreću, održavaju rudnike i gradove živima. Njihove ruke podizale su naše porodice, mahale i gradove i hvala im na tome. Kroz godine sam stekla naviku govoriti to "Sretno!" i onima koji nemaju nikakve veze s rudnikom, jer neizbježno je to za nas koji odrastamo ovdje gdje se za život zarađuje stotinama metara ispod zemlje.

Mi svojim komoratima uvijek to prvo želimo jer oni svakim odlaskom u jamu iskušavaju sreću. Zato danas i uvijek: Sretno, komorati!

Izvor: Al Jazeera

Oglasi

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Al Jazeere Balkans. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Al Jazeera Balkans zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.