Roza, umjetnica koja slika dušom

U Domu su znali da crta ustima ali je za sve druge to krila. Bilo joj je lakše da neko vjeruje kako je to učinila rukama (Ustupljeno Al Jazeeri)

Piše: Naida Kurdija

Rijetko me u godinama zrelosti može dojmiti nečija pojava u tolikoj mjeri da o susretu razmišljam danima i da preispitujem svaki segment svojih želja, stremljenja i umišljenih nemogućnosti.

Kažem rijetko, jer sam prilično prizemne životne filozofije, sterilne od podaništva dunjalučkim blagodetima.
Kažem umišljenih nemogućnosti, jer mi je upravo ona pokazala da su sve moje nemogućnosti umišljene a sve moje želje tako uveličane u mojoj glavi, ne samoj stvarnosti.

Ona je Roza.

Kada je prije par večeri u svojim motornim invalidskim kolicima ušla u prostoriju, instantan osjećaj pozitivne energije, blagosti i inspiracije preplavio je sve prisutne.

Nije ona prva osoba koju vidim u invalidskim kolicima, ali je zasigirno prva osoba sa posebnim potrebama koja je držeći kist u ustima naslikala buket cvijeća na platnu, uljanim bojama, za manje od dvadeset minuta. Da, s kistom u ustima i za manje od dvadeset minuta. Rezultat bi postidio mnoge priznate umjetnike koji to rade rukama.

Rođena je u Skoplju 1966. godine sa urođenim hendikepom koji joj uskraćuje samostalno kretanje i upotrebu ruku. Roza je svrstana kategoriju 100 postotone invalidnosti. Sa samo šest mjeseci života biva odvojena od roditelja i poslana na liječenje u Beograd gdje u Banjici živi do devete godine. Njena dijagnoza je Arthogriposis multiplex congenita a višestruke operacije nažalost nisu imale učinka. U sedmoj godini  su joj operisali ruke, ali nažalost, i dalje ih nije mogla koristiti.

Tako mala, odvojena od roditelja, osoblje bolnice i drugu djecu koja su s njom dijelila sobu smatrala je porodicom. Njen prvi izlazak iz bolnice i susret sa spoljnim svijetom bio je šokantan jer joj je sve bilo nepoznato. Kako samostalan život van bolnice nije bio opcija a upis u redovnu školu djeteta njene dijagnoze nemoguć, upisana je u osnovnu školu u jednom domu za djecu na selu.
Prisjeća se 8. marta u prvom razredu osnovne škole kada su sva djeca za zadatak dobila da nacrtaju čestitku.

Treba pokušati

Osjećajući se ponovo drugačijom i uskraćenom, u osami uzima bojicu ustima i počinje crtati cvijet. To je bio njen prvi crtež. I sama iznenađena postignutim, u redu sa drugom djecom, ravnopravno je poklonila čestitku učiteljici. Svi su se čudili kako je to uradila. Tada je otkrila svoj talenat. 

Završila je osnovnu i srednju školu u istom domu za djecu na selu. To okruženje joj tih godina nije davalo nikakve mogućnosti, druženja, istraživanje svijeta. Istraživanje same sebe. Jedini dodir sa vanjskim svijetom bili su odlasci kod roditelja na ljetne raspuste.

[Jedna od slika Roze Mojskovske]

Nakon saznanja o smrti roditelja, koji su u kratkom roku umrli jedno za drugim, u njenim tinejdžerskim godinama bila je jako razočarana u sve.

Jedne prilike na poklon dobija Bibliju i njen život se mijenja od osobe koja mrzi život do osobe koja inspiriše druge u uvjerenje ljepote života.

U Domu su znali da crta ustima ali je za sve druge to krila. Stidila se. Bilo joj je lakše da neko vjeruje kako je to učinila rukama. Ipak, magične pojave kakva jeste, nedugo potom, preporukom doktora, za Rozu su čuli mnogi. Bila je gost u medijima i njena priča je dobila svoju misiju. Počela je putovati i izlagati svoje radove. Postala je predstavnik onih sličnih sebi.

Zvanično je jedina Makedonka koja slika ustima, a trenutno se educira da dobije status profesionalne umjetnice koja će educirati druge sa istim zdravstvenim iskušenjima kao profesorica. Član je svjetskog Udruženja likovnih umjetnika koji slikaju ustima i nogama koje joj u vidu stipendije pomaže u organizaciji izložbi u i van Makedonije.

U Domu za invalide, u kojem danas živi, ima apartman i atelje. Već godinama slika uljem na platnu i živi od prodaje svojih radova koji su jako cijenjeni i jako skupi. 

Roza i piše. Izdala je već pet knjiga. Uživa u pisanju duhovnih pjesama. Danas je zahvalna Bogu na svim talentima koje posjeduje.

„Ne dozvoli da ti iko kaže da nešto ne možeš. Trebaš da probaš, pokušaš. Ja da nisam uzela bojicu usnama, ne bih znala da to mogu. Ne znaš kakav talenat Bog krije u tebi“, kaže Roza Mojskovska.

Željela bi posjetiti Sarajevo, kaže, i napraviti izložbu. I ko zna, možda je naš susret upravo preteča ispunjenja njene želje, a ona je samim razgovorom sa mnom ispunila više mojih.

 ***

Razmišljam o tome koliko je njena poruka snažna. Bitna. Koliko je bitno da nađemo kist svog života jer on je u nama i nema veze sa okruženjem niti išta vanjsko na njega utiče.

Ukoliko već nisi, otkrijt svoj kist. Povećaj svoje granice. Ne ograničavaj se prema bolesti, nedostacima, okruženju, prema bilo čemu i bilo kome. Granice su u tebi, ne oko tebe. 

Iscrtaj svoj život prema sebi, ne prema drugima. Svijet vapi za jedinstvenima. Pronađi svoju jedinstvenost i oboji ovaj svijet utopljenika u isto.

Možda tvoje boje neće primijetiti daltonisti, možda neće razumjeti oni koji žive u sivom, ali ti i dalje boji svoju stvarnost i budi poseban. Budi inspiracija. Budi poput Roze.

Izvor: Al Jazeera