Oglasi

Roditeljski strah za djecu koja ne govore

Dijete koje ne govori i k tome još i ne razumije neke stvari može biti lakše podložno raznim maltretiranjima ili zlostavljanju od onih kojima ta ljudska vještina nije problem.
Roditelji djece s poteškoćama u razvoju susreću se s raznim problemimaEPA

Jedan od većih strahova roditelja djece s poteškoćama u razvoju, a koja ne govore, jest strah za njihovu sigurnost. Dijete koje ne govori i k tome još i ne razumije neke stvari može biti lakše podložno raznim maltretiranjima ili zlostavljanju od onih kojima ta ljudska vještina nije problem. Neku noć proživjeh pravi pakao zbog toga.

Pitala sam roditelje djece koja s mojim sinom idu u vrtić kako im ide zajedničko druženje, ima li nekih sugestija eventualno, uklapaju li se u zajedničkoj igri i odrastanju. Uvijek pratim sve detalje jer kako god želim svom djetetu da bude sretno i zadovoljno, naravno, želim i svoj ostaloj djeci, pa, radeći na njegovoj socijalizaciji, uvijek ima nešto da se nadogradi. Osim toga, moje dijete slabo govori, pa ostanem uskraćena za odgovore na pitanja koja valjda svaki roditelj postavi na kraju dana: "Kako je bilo u vrtiću, s kim si se igrao, jesi li jeo, šta ste radili" itd.

To je komunikacija koju mi nemamo nego mama "nagađa" i prati po osjećaju. Ako navali na hranu kad dođe kući, znači da nije jeo, kad ga skinem da ga istuširam i presvučem, pa vidim kakvu modricu na koljenu, znači da se udario ili pao i tako redom. Ne znam ko je njegov najbolji drug ili drugarica u vrtiću i ima li ih uopće jer mi on ne kaže, ne znam jesu li izlazili vani ili ne, ne znam je li bio nestašan ili ne, ništa od toga dok nekoga ne pitam. Stoga pitam, stalno. Jedino tako zapravo mogu pratiti stvari i raditi sa svojim djetetom na poboljšanju njegovog ponašanja i razumijevanja.

Pitanja su se rojila u mojoj glavi

U našoj komunikacijskoj grupi jedan od odgovora koji sam dobila, a nakon što je jedan roditelj pitao svoje dijete o njegovom drugaru toliko me šokirao da sam čitavu noć provela u agoniji. "Teta njega vodi u špajz i tamo ga zatvori, a on plače" – pitala sam više puta, navodi dalje mama koja se javila, ali dijete je reklo baš ovako. Takva poruka, naravno, šokirala je i sve druge roditelje i nastao je pravi pravcati haos. Nisam jasno mogla ni čitati šta ljudi pišu jer mi je nešto počelo jako pucketati u ušima, a u grudima me tako stezalo da sam gubila dah.

"Ko je ta teta, gdje je špajz, zar sva djeca nisu zajedno u grupi", redale su se misli u mojoj glavi. Imala sam milion pitanja, ljudi su nešto tipkali, ali meni je već bilo toliko muka da sam ustala i samo vidjela kako u mraku svijetli displej mobitela. Palo mi je na pamet da statistika kaže da su zlostavljači djece u većini oni koji su im bliski ili u bliskom okruženju.

Bilo je već i prilično kasno, a ja sam nepomično sjedila u mjestu i u nevjerici čitala "Teta njega vodi u špajz i tamo ga zatvori, a on plače". U mraku sam se fokusirala na jednu tačku, panično zamišljajući najgore scenarije koje roditelj može zamisliti. Petogodišnjaka zaključanog u mračnom špajzu kako cvili u strahu i niko, ama baš niko za to ne zna, pa čak ni njegovi mama i tata jer on to nikome ne zna reći.

U toj sićušnoj tački na koju sam se fokusirala razvila sam platno na kojem sam odgledala sve godine borbe za njega, za njegov napredak. Dijagnostiku, ranu intervenciju, vrtiće, logopede, sve aktivnosti, sve sam "odgledala" panično misleći kako ga sada neko zlostavlja i kako će sve prethodne godine biti uništene. Kako je moguće da to nisam naslutila ni shvatila, pitala sam se.

Poruka drugog roditelja

Usred te agonije stiže poruka još jednog roditelja koji je napisao nešto u stilu da se razvio takav scenarij da se čuje i pozadinska muzika horor-filma, a ja mu smogoh snage odgovoriti da bi i on čuo takvu muziku i još mnogo više od toga da mu neko kaže da mu se dijete zlostavlja.

U jednom sam trenutku pomislila: "Ma nema šanse, pa učiteljice su tako divne i ljubazne i on je tako sretan kad ide u vrtić, pokazao bi na neki svoj način da nešto nije u redu, odbijao bi ići ili bi plakao", ali strah kao da mi je paralizovao mozak. Fizički mi je bilo jako loše i ustala sam da popijem tabletu za smirenje. Roditeljima sam rekla da nema smisla više tipkati poruke i da ću više znati kad sljedećeg jutra odem u vrtić.

I jesam, odmah ujutro zajedno sa suprugom. Ulazim u hodnik i tražim špajz, ali, avaj, špajza nema. Učiteljice šokirane konstrukcijom priče ni manje ni više nego mi i u nevjerici slušaju kako je neko to uopće mogao napisati drugom roditelju, a na osnovu priče trogodišnjaka. Istina je sljedeća; moje dijete ide u još jedan vrtić, i to prije termina ručka. Da bi bio sit, teta ga nahrani prije nego drugu djecu, u trpezariji.

Emocije izbijaju

Inače nije dijete koje baš voli jesti, pa ponekad padne i neka suza, ali ništa od horora ili zaključavanja u nepostojećem špajzu. Nakon proživljenog pakla i šoka, tu sasvim nenadano dobijem napad smijeha, nekontrolisanog i neartikulisanog. Samu sam sebe zapanjila, ali nisam mogla stati. Dijete nije ni obraćalo pažnju na nas, on je s osmijehom otišao svojim drugarima u sobu za igranje.

Kad sam tog popodneva došla po njega, još me držao taj napad smijeha i pomislim da kažem "Dajte mi to čudovište iz špajza", ali, naravno, nisam. Izašla je još jedna učiteljica, izvela ga i bila vidno potresena. Ne može, kaže, ni da zamisli kakav smo pakao proživjeli s ovim, koliko i one truda i ljubavi ulažu u svako dijete, koliko im je žao što je neko od roditelja olako poslao takvu poruku.

Dugo smo razgovarale, a onda se taj moj nesuvisli smijeh uobličio u ljudsku emociju. Konačno sam se slomila, tu na izlazu iz vrtića, u autu, u sebi samoj. Sve godine straha i brige i svega onoga što je u meni bilo, a nikad nije izašlo na površinu tada su izašle. I trajalo je satima.

Izvor: Agencije