Piše: Jelena Kalinić
Sve je počelo iz šale. Ali kako u svakoj šali ima malo šale, a puno više drugih stvari, količina prazne PET ambalaže u kući je postala primjetna.
Prije nekoliko mjeseci vijest o tome da je i u Bosni i Hercegovini moguć otkup praznih plastičnih PET boca i da se počelo sa njihovom reciklažom brzo se proširila društvenim mrežama i ostala uglavnom na tome. Ljudi su pohvalili ideju, rekli da je to divno i krasno, govorili kako jedva čekaju da počnu sakupljati plastične flaše i to je mahom to.
Nije mi jasno kako nekome nije žao baciti staklo, plastiku, papir, aluminijum? Nema te lijenosti koja može opravdati takvo traćenje resursa.
Dakle, napisala sam mail kompaniji koja je pokrenula otkup plastičnih boca, iskreno rekla koliko praznih boca imam i da bih voljela da im to predam. Dobila sam ljubazan i brz odgovor da, nažalost, oni ne mogu slati kamion od 12 tona kapaciteta zbog tako male količine, uz molbu da njihov odgovor ne izazove ljutnju i revolt, ali da sakupljenu ambalažu mogu donijeti u njihov centar u sarajevskom naselju Stup.
Za početak, odlično!
Otkup ambalaže
Kada nije bilo preduzeća koja su se bavila ovom djelatnošću bilo je bezbroj pitanja i inicijativa o ovoj temi, a sve su se završavale sa jednakom ocjenom: “Znate, mi bismo htjeli sakupljati otpad pogodan za recikliranje, ali ga nemamo kome predati.” Sada, kada postoje kompanije koje se bave reciklažom, nema značajnog priliva sirovina iz domaćinstava. Možemo samo zaključiti na nešto nije uredu.
Dakle, bit problema je u sljedećem – kapaciteti za preradu PET ambalaže (koja tako rado pliva po našim rijekama i kotrlja se po nekim izletištima) postoje, a ambalaža se otkupljuje (konačno primjena know-how od susjeda!). Ali građani ne donose ambalažu. Ne donose jer nemaju vremena, nemaju sopstveni automobil, daleko im je, nemaju gdje odlagati sakupljenu ambalažu do trenutka odvoženja u sabirni centar, šta god.
Postoji mogućnost da kompanija šalje svoj kamion i da pokupe razumnu i isplativu količinu PET ambalaže, ali za to je potrebno organizovati komšiluk kako bi se sakupilo dovoljno ambalaže. Interesantno je kako naš narod toliko prezire lokalni nivo upravljanja – sve oči su uprte u više instance, ali kada se treba organizirati u nivou nekoliko domaćinstava stvari se komplikuju.
Odjednom niko nema vremena, svi imaju svoje probleme i ko će se zamajavati sa tamo nekakvim plastičnim bocama. Ali kada treba posjeći drvo koje nekome smeta ispod prozora, organizacija je precizna i neumoljiva.
Značaj komšiluka
Dakle, građani su uglavnom svjesni značaja reciklaže. Jedino bi da sakupljanje i odnošenje prazne ambalaže učini neko drugi. Postojanje zakonskih regulativa u ovom sektoru nije dovoljno, ako nema organizovanog lanca prikupljanja ambalaže koja se može reciklirati, te ako nema učestale i uporne promocije recikliranja na nivou lokalne vlasti. Nedostatak saradnje mjesnih zajednica i nedostatak povezanosti kućnih savjeta, te premalo inicijativa u radnim kolektivima i školama da se organizira sakupljanje takve vrste otpada (ne samo PET flaša, već i drugog materijala) imaju negativne reperkusije na ovu pozitivnu praksu.
Interesantno je da sabirni centar više zovu ljudi iz okolice Sarajeva te iz udaljenijih mjesta, gdje ne postoje ovakve kompanije, nego ljudi kojima je ova kompanija za reciklažu prakično pod nosom.
Otkupna cijena ove ambalaže od 0,35KM/kg (0,17 eura/kg) možda i ne zvuči primamljivo za one željne lake zarade, ali ako se ne počne sa idejom zarade, nego sa idejom štednje resursa i smanjenja zagađenja, dobićemo jednu sasvim drugačiju vizuru situacije i zacijelo veću motivaciju da skupljamo PET flaše i nosimo ih u sabirni centar.
Da li nam se to čini da kontejneri koji služe za odvajanje različitih tipova otpada ne funkcionišu? Da li nam se čini da previše sanjamo, a premalo djelujemo? Da li nam se čini da čekamo od vlasti da obavi sve za nas i da smo mi obavezni da, dok god vlast nešto ne učini, mi sami ništa ne počinjemo?
Nije lijepo postavljati pitanja na koja unaprijed znamo odgovor, ali je sasvim uredu pozvati komšiju i pokušati učiniti nešto. Obavijestiti i ostale, koji su voljni da se priključe. Animirati djecu da zarade neki sitan džeparac. Obnoviti taj “komšiluk” za kojim tako kukamo da se izmijenio i da “nema više one dobrote i onog duha”. Pa onda maštati o velikim stvarima.
Izvor: Al Jazeera