Prvi put s Dodikom na beogradske izbore

Milorad Dodik zna da je za većinu bosanskih Srba Beograd pristojna destinacija za život, piše autor (Ustupljeno Al Jazeeri)

Nisam dosad propustio ni jedne izbore, nisam ni jučerašnje za Skupštinu Beograda. Svako glasa tamo gde pripada – rođenjem ili prebivalištem, možda u inostranstvu, ako se tamo zadesi i ako je zakonom tako određeno. Tako bi bar trebalo da bude. Znam da tebi Srbija nije inostranstvo, ali otkud ti, Milorade Dodiku, na mom biralištu?

Odmak'o dan već, samo što nije 10 sati. A u 10 će, tako su još u subotu najavili njegovi iz predsedničkog kabineta u Banjaluci, doći da glasa u Školi za dizajn na Dedinju. Okupilo se u školi i ispred dvadesetak novinara, snimatelja i fotoreportera, “čekićaju” već više od pola sata. Birački odbor izgleda konfuzno, zbunjeno, portir škole unezveren, ne zna gde treba da gleda i šta bi pre da uradi. A ispred škole se već smucaju oni što im iz ušiju vire bubice, umotane žice i gajtani.

“Je l’ to dolazi neko važan?”, upitala je radoznalo gospođa umotana u široku crnu vunenu maramu ulazeći u hol škole.

“Kako kome, gospođo”, uzvratio je sredovečni gospodin izlazeći i pridržavajući joj vrata.

Glasanje na ‘festivalu demokratije’

Slušam ih i prisećam se komentara koju su zakotrljali revnosni akteri društvenih mreža čim je obnarodovano da će Milorad Dodik glasati na beogradskim izborima. Da l’ će, pa kako će, može li to baš tako, po kom zakonu, to je politički marketing, je l’ zato što ima vilu na Dedinju… I tako redom, pitanjima nikad kraja, a odgovora niotkud.

I dođe Milorad Dodik u školu, srednju stručnu, umetničku, beogradsku… Taman koji minut oko 10, kako je i najavilo iz kabineta u Banjaluci. Skida mantil i daje ga jednom od usplahirenih ordonansa, čiji pogledi nervozno rešetaju prostrani školski hol, kao da je situacija smrtno ozbiljna.

Rutinski vadi pasoš, crveni, srpski, a gospođa iz biračkog odbora gleda ga odozdo, sedeći u visini stola, ozbiljno i autoritativno, kao da proverava da li je to baš on, Milorad Dodik sa televizije, što se svaki čas rukuje i grli s onim koji ne izbija sa beogradskih televizija. Jeste, to je on. A ima ga i u biračkom spisku, regularno.

Uzima Milorad Dodik glasački list, povelik da bismo ga nazvali listić, jer su na njemu 24 izborne liste. To je “festival demokratije”, što bi rekao onaj svakodnevni gost beogradskih televizija.

I ode Milorad Dodik iza paravana, u propisanu demokratsku osamu. Ne potraja dugo, s previjenim listom svoje demokratske volje izađe i, pozirajući fotoreporterima, stade ispred providne glasačke kutije od pleksiglasa. Transparentno, naravno, nije isto što i providno, to su nisu samo jezičke, već i suštinske nijanse.

Ni prijatelji nisu što su bili…

Ispred ga čekaju novinari… dobro, de – par novinara i nekoliko držača mikrofona. Kaže: “Samo koristim zakonsko i demokratsko pravo, na osnovu dvojnog državljanstva koje sam dobio u skladu sa zakonima Srbije.” Zakon mu omogućio da glasa, ne brane propisi da zaokruži broj na glasačkom listiću. Ne zna otkad tačno ima državljanstvo Srbije, ali na insistiranje uporne novinarke, iz unutrašnjeg džepa vadi i pokazuje srpski pasoš.

A zahtev za državljanstvo Srbije – tvrde beogradski mediji – podneo je Dodik još 2007. godine, kad je srpsku diplomatiju vodio Vuk Jeremić, njegov tadašnji dobar prijatelj, isto tako dobar kao i ondašnji predsednik Srbije Boris Tadić. Mat(r)ica je to – i onda, i sada. I sve su oči Republike Srpske uprte u maticu Srbiju. I na Dedinje. U dedinjsku vilu i iz dedinjske vile.

Nezgodno je samo, Milorade Dodiku, što su tvoji negdašnji politički prijatelji danas protivnici tvojih sadašnjih političkih prijatelja. Ne ide to tako… Ne može se biti i tamo, i ovde, čas uz jedne, čas uz druge. Imaš li ti neki stav, kičmu, dostojanstvo, princip, nacionalni ili politički – odluči se. Propis jeste propis, ali šta misliš da li su baš svi propisi u duhu zakona i demokratije, pa da ti biraš gde će koja biljka u našem dvorištu da bude zasađena?

Kako bi bilo, Milorade Dodiku, da ja u tvoje Laktaše, čaršiju koja je zamalo pa predgrađe nekad kosmopolitske Banjaluke, dođem da glasam, pa kako god i koga kod zaokružio? U entitetu, a kamoli u državi Bosni i Hercegovini?

Zna se ko će platiti račun

Ti, Milorade Dodiku, škrgućeš zubima i kad u tvojoj banjalučkoj avliji glasaju oni kojima je srušena Ferhadija bila duhovna senka i utočište, ili te nerviraju oni kojima je, kao i temi, zajedničko zvono banjalučkog Hrama Hrista Spasitelja, ali vam nisu isti politički svetonazori.

No, zar je to sada važno? Zar je ovde, u ovoj balkanskoj krčmi, uopšte važno ko bira i ko glasa, ko poručuje i ko banči, ko se preždire od ića, pića i glasačkih listića, a ko plaća i kome će danas-sutra biti ispostavljen račun, da plati sve te vaše političke orgije i bahanalije?

Samo mi nije jasno otkud ti ovde, Milorade Dodiku?

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera