Prvi dan vanrednog stanja u Srbiji: Penzioneri nisu imali izbora

Najposlušnija kategorija stanovništva nije poslušala preporuku predsednika Srbije da ne izlaze van (Tanjug)

Prvi dan vanrednog stanja u Srbiji, a na ulicama Beograda od ranog jutra srećem masu penzionera. Baš onih koji po preporuci predsednika Srbije Aleksandra Vučića i stručnog tima lekara ne bi trebalo da izlaze iz kuće.

Stoje u redu u državnim apotekama, da provere ima li maski i za prodaju ili samo onih na licima apotekarki? Koje su ih, kako mi reče jedna od njih, kupile svojim novcem. Penzioneri kupuju novine na kioscima, ulaze u pekare i banke, gde ih čekaju prodavačice i službenice bez zaštitne opreme. U nekim samoposlugama zaposleni imaju gumene rukavice, obezbedio im poslodavac. Da parafraziram Vučiča: ne pitajte kako je i gde nabavio.

Kako se desilo da najdisciplinovaniji sloj stanovništva, koji ujedno spada i u najrizičniju grupu koju pogađa korona virus postane tako neposlušan? Oni koji uprkos malim penzijama, najredovnije plaćaju sve račune. Oni koji, i kad su najrazočaraniji u političku elitu, ipak u najvećem procentu izlaze na izbore da obave građansku dužnost.

Rekao bih da nisu imali mnogo izbora. Kad vam u nedelju u 20.30 neko saopšti da od sutra ujutro ne treba da napuštate kuću, a pre toga vas danima ubeđuje da ne stvarate zalihe hrane, onda je pitanje egzistencije i izaći i ne izaći. Jer ako izađete, možda zakačite koronu, a možda i ne. A ako ne izađete po namirnice, pitanje je ko će vam ih i kad doneti.

Opštinski volonterski servisi za pomoć starijima tek su formirani, a i ne zna se njihov kapacitet, odnosno vreme potrebno za uslugu. Njihovi brojevi telefona uglavnom se mogu naći na internetu, koji baš penzioneri i ne poznaju za razliku od ulaznih vrata zgrade ili poštanskih sandučića, gde nije bilo nikakvih obaveštenja. Bar u zgradi mojih roditelja.

I šta onda da rade oni kojima su deca u inostranstvu ili njihov poslodavac nema sluha za preporuku vlade da svako ko može radi od kuće. Ili im je posao takav, da ne mogu da ga rade od kuće. A naročito ako decu njihove dece nema ko da čuva, jer je iste večeri sa vanrednim stanjem proglašeno i zatvaranje vrtića i škola.

Šta zna dijete šta je rad od kuće

Pa sad deca penzionera, ako su i ostala kod kuće da rade, istovremeno animiraju svoju decu, ustaju da promešaju ručak u kuhinji, da im spreme neku užinu. Pokušavaju da, mlađima od sedam godina naročito, objasne da su zapravo na poslu, iako su kod kuće. Jeste li probali to nekad u trajanju od osam sati?

A ako, uz sve to, nađu vreme, makar popodne, da odu u nabavku za svoje roditelje penzionere, a nemaju auto, ostaje im da uzmu svoju decu, sednu u autobus (gde im se na ekranima validatora karata objašnjava da ne treba da pipaju ručke golim rukama, ali ne i gde da kupe gumene rukavice i kako da detetu na plus 15-18 stepeni navuku vunene), odvezu se zajedno do stana svojih roditelja, uzmu spisak, a onda opet sa detetom, koje ne mogu da ostave kod bake i deke, zbog rizika, uđu u neku od samoposluga punih ljudi, ali ne i rafova i vide šta mogu da nađu sa spiska.

Znate li jednog penzionera u Srbiji koji će tako nešto tražiti od deteta, ako je iole pokretan? Meni su roditelji dan pre proglašenja vanrednog stanja rekli da imaju sve što im treba, da bih danas saznao da je majka otišla da plati račun za kablovsku i kupi još neke sitnice. Da se ne “cimam” ja samo zbog toga. Otac je pitao jesmo li se snašli za čuvanje deteta i naravno, ponudio pomoć, jer “gde ćete dete, ako oboje morate da radite”?

“Ne znam, tata. O tome je trebalo neko da misli pre nego što je doneo odluku o vanrednom stanju i zatvaranju škola i vrtića”, kažem, još ne verujući da se to dešava.

I pored primera zemalja koje su takođe zatvorile škole, uz prateće olakšice za zaposlene roditelje dece do 12 godina. Ili uprkos primerima haosa iz Španije, gde su u Madridu zatvorili škole, bez pratećih mera, pa su parkovi odjednom bili puni baba i deda sa unucima. A broj zaraženih ubrzo eskalirao. Prati li iko te vesti? Koristi li tuđa iskustva? Dobra i loša.

Kazne za neposlušne penzionere

I sad čujem premijerku Anu Brnabić kako preti da će od utorka, 17. marta, dakle drugog dana vanrednog stanja, važiti zabrana izlaska za starije od 65 godina, uz pretnju kaznom do 150.000 dinara (što je 1.300 evra ili pet prosečnih penzija). I računam.

Moji stanuju na 20 kilometara od mene. Recimo, da im sutra treba hleb i još nešto što ovih dana nisu našli u radnji. Neko meso, na primer. Ne radim od rane zore i imam auto. Mogu da poranim i odem do njih i da pokušam da im to kupim i posle odem na posao. Uzeću im za više dana, pa nek zamrznu. Nekih 40 kilometara u oba smera, nije tako strašno, tešiću se.

I biću srećan ako toga što im treba od namirnica bude u radnji u trenutku kada ja budem u njoj. Ali šta ako ne bude? Ako kažu: “Biće kasnije, čekamo da stigne”. Kao što su mi danas rekli u apoteci, kad sam pitao za maske.

“Kad kasnije”?

“Ne znamo”.

Koliko da čekam? Kad ću stići na posao? A dete? Gde ću dete, ako supruga sutra ne bude mogla da zameni smenu, kao danas?

Pojma nemam. Što bi rekla Skarlet O’ Hara: „Sutra je novi dan“. Ostaje mi samo da čekam nove mere Vlade Srbije. I da verujem premijerki koja garantuje da stariji od 65 godina neće morati da brinu, da im ništa neće nedostajati i da će biti ljudi koji će se brinuti samo o tome. Snaćićemo se već nekako, zar ne?

Izvor: Al Jazeera