Prosjačenje kao profesija

Dok jedni, pristisnuti teškom krizom, dižu ruku na sebe, drugi bez imalo kajanja pružaju ruku (Reuters)

U neko doba Jedan je skontao da se pristojni novci mogu uzeti ispred vjerskih objekata, no obzirom da je urijetko posjećivao iste trebalo mu je vremena da se nakani. Pod rukom je nosio svesku u koju je upisao svakoga ko bi mu dao koji dinar. Poslije se pričalo da bi taj njegov spisak bio najautentičniji dokument za popis stanovništva.

Tako on krene da traži pomoć podaleko od mjesta gdje je stanovao. Ispred jedne džamije ljudi se pripremali da klanjaju dženazu, taman kada je on nailazio. Hodža ga pita: “Jesi li ti uzeo abdest?” A on, uplašen kaže: “Nisam ja hodža, Boga mi, ja sam sad došao, to je uzeo neko drugi.”

A jedan drugi i danas ordinira po gradu ciljajući mjesta gdje su najveće gužve i loveći pogled prolaznika. Onda priđe, srdačno pozdravi i počne pričati priču kako se znate još od onda, da ste zajedno bili ovdje ili ondje, pita za familiju, za zdravlje, tako da vas bude sramota što se čovjeka ne sjećate. Čitavu monodramu ispriča sve za rad toga jer mu fali par maraka za lijekove. Potrudi se oko nastupa i zbog toga i ne spada u klasične prosjake.

Nova dimenzija prosjačenja

Valjda nikad nije bilo više ispruženih ruku nego što je to danas. Prosječanje je poprimilo jednu novu dimenziju, izmijenilo oblik, prilagodilo se i ponaša se u skladu sa vremenom.

Nekad je to bilo prilično jednostavno jer pruženih ruku je zaista bilo malo, pa se moglo i pomoći. Danas Vas dnevno presretne desetine njih, pa ne znate kome je pomoć zaista potrebna, kome ta marka (euro) koju date nešto znači, a ko prosi iz obijesti, jer se valjda i na takav način mogu zaraditi pristojni novci.

Naša savjest je glavni krivac za mnogo štošta pa i za masovnu pojavu prosjaka.

Umjesto da se ta oblast uredi zakonom i da socijalne službe rade svoj posao, stvar je izmakla kontroli i jedna vrlo osjetljiva kategorija društva umjesto kao pomoć, prosjačenje posmatra kao biznis.

Prosječan građanin nema kad da razmišlja o tome jer on to ne vidi kao način preživljavanja i lakše mu je u ispruženu ruku tutnuti sitninu koja se tog trenutka zatekla u džepu, pa se tako i ponaša. Onaj ko je već došao dotle da traži pomoć, onda vjerovatno nema druge opcije. Nije svakome lahko ispružiti ruku.

Međutim, jasno nam je da time problem ni izbliza nije riješen i da će se sutra sve ponoviti.

Ne može se precizno konstatovati kada je prosjačenje prešlo u biznis, ali je očito da je nakon rata sve više ljudi na ulicama koji prose. Sasvim sigurno to ima veze i sa teškom socijalnom situacijom, no da li je kod svih koji traže baš tako?

Jedni idu od vrata do vrata, od stana do stana, od kuće do kuće, i traže pomoć za liječenje NN osobe. Čak pokazuju i kojekakve nalaze i dokumente za liječenje.

Drugi nalaze od ljekara pokazuju na ulici, treći jednostavno traže, četvrti… Prosjačenje je toliko mutiralo da se značajne sume novca sakupe i preko interneta, što je jedna nova dimenzija za koju je potrebno znanje i promišljanje.

Kako reagovati

Otišlo je to u tačku i toliko je perfidnih načina prosjačenja da je na o toj temi moguće uraditi doktorat. Suština je da smo se izgubili, da počesto i mi kojima je pomoć potrebnija nego onima na ulici sa pruženom rukom zadnju paru damo jer kad neko traži onda i daš. Da se ne vide oni kojima je pomoć zaista potrebna i da se sve strmoglavilo u bezdan.

Dok jedni, pristisnuti teškom krizom, dižu ruku na sebe i u tome vide jedini izlaz za situaciju u kojoj se nalaze, drugi, bez imalo kajanja pružaju ruku, i traže.

Malo je previše očekivati da Država uradi nešto po tom pitanju, jer to što država jeste je neka druga dimenzija i njih ne zanimaju problemi sa kojima se mi mali svakodnevno srećemo. Te što misle da su država ne zanima ni što im je pola stanovništva otišlo vani sa kartom u samo jednom smjeru, i što se odriču bh. državljanstva, njih ništa ne zanima, oni ništa ne vide iz svojih audija, tako da se od njih, ne može očekivati da riješe problem.

Kontam, kada bi ovu nesretnu zemlju, ne daj Bože zahvatila kuga ili neka druga žilava, zarazna bolest, dok bi se ti koji se vole nazivati Država, narod, nacionalni interes, osvrnuli i djelovali, svi bismo pokrepali kao miševi.

Građani odmahuju glavama i mumljaju nezadovoljni, jer su im prosjaci svaki dan pred vratima i svaki dan ih presreću na ulici, pa ipak daju koliko imaju.

Mediji pozivaju na djelovanje, prave reportaže sa ulice, navode koliko djece je uključeno, vrište, ukazuju na problem, ako se po tom pitanju nešto i radi taj rad se ne vidi na terenu, jer bujica onih koji prose samo raste.

Mediji

U kakvom mraku bi mi živjeli da nije medija i da barem na takav način ne vidimo sliku svijeta oko sebe, u svojoj zemlji i u nekim drugim odakle stalno pritiču informacije. Onda nimalo ne iznenađuje što mediji svako malo nekome zasmetaju pa bi vladari gasili, palili, napadali, tužavali, pritiskali, prijetili i ko zna na koji način se iživljavali na novinarima, koji su oči i uši, savjest i misao, slika i svijest.

Nije problem što Oni rade to što rade, problem postane kada novinar to zabilježi, i opet nisu oni problem nego taj novinar. Danas, u ovom trenutku se vodi stotinu malih ratova za slobodu misli i slobodu pisanja, ratova koji nikada neće biti pokazani javnosti a od kojih zavisi sloboda, jer medijska sloboda je i sloboda uopšte.

Slično je i sa prosjačenjem koje je najmanji problem Vladarima, jer oni niti daju, niti njihovu ruku možeš vidjeti da je nekome pružila marku, ali im se baš i ne sviđa kada neko ukaže na ono što i slijep vidi, a gluh čuje.

Možda bi jedino uveli PDV na dobit, jer nije uredu da sav promet ide u prosjačke ruke, a državi ništa. Uhar bi bilo, barem kapija na Poljinama.

Izvor: Al Jazeera