Prosinečki, društvene mreže i mentalitet mase

'Žuti' je mnogo puta dosad pokazao da je sjajan poznavalac nogometa (Anadolija)

Sjećam se, bio sam na ljetovanju u Makarskoj 2004. godine. Posljednji dan odmora tempirao sam kako bih gledao uživo Roberta Prosinečkog. Bila je to jedna od njegovih posljednjih profesionalnih utakmica u bogatoj karijeri.

Prosinečki je sa Zagrebom gostovao Hajduku na Poljudu. Zauzeo sam mjesto na vrhu sjeverne tribine, tj. na sjeverozapadu kako bih s mirom gledao velemajstora u kopačkama. Kroz glavu su mi prolazile slike kad sam ga prvi put vidio u dresu Crvene zvezde, kad je beogradski klub osvojio Kup evropskih šampiona i kad sam, šutirajući loptu na ulici s malom rajom, znao poslije nekog gola poviknuti “Prosinečki!”

I taman kad sam sam se udobno smjestio, a sudija označio početak utakmice i Robert primio loptu, uslijedilo je skandiranje Poljuda: “Žuti, Srbine, Žuti, Srbine”… Sjever Poljuda i Torcida držali su u zraku poster Prosinečkog u prirodnoj veličini u dresu Zvezde iz čuvenog sportskog beogradskog lista Tempo te su ga zapalili.

Bio sam u čudu. OK, znam da je nakon ratnih dešavanja u bivšoj državi, posebno kad je riječ o Hrvatskoj, povik “Srbine” najžešća uvreda koja se može izreći. Žuti je tih 90 minuta utakmice na Poljudu bio Srbin.

Kad su nedavno, nakon nekoliko mjeseci gnusne medijske kampanje, te u najmanju ruku neozbiljne politike Nogometnog saveza Bosne i Hercegovine u izboru nasljednika Mehmeda Baždarevića, iz kancelarija kod Slatkog ćošeta javili da je Prosinečki novi selektor reprezentacije, povikao sam u sebi “Žuti, Srbine” – znajući šta ga čeka kad zagazi u Sarajevo.

Prosinečki u problemima

Prosinečki se odmah po imenovanju na funkciju selektora našao u problemima. Morao je sastaviti tim od igrača koje ne poznaje, igrača koji igraju domaće prvenstvo, Premijer ligu, kako bi otputovao u SAD i odigrao dvije prijateljske utakmice protiv SAD–a i Meksika, koje su dogovorene prije Robertove promocije.

Kad reprezentacija ne ostvari plasman na veliko takmičenje, kao što je SP u Rusiji, i tako ostane bez velikog novca, prijateljske utakmice mimo FIFA-inog termina posljednja su slamka spasa da se na računu nađe koji dinar kako bi Savez imao nesmetan rad.

To i nije tako loše, još kad se otvori mogućnost da selektor isproba neke nove igrače, ali kada dođeš u situaciju da rizikuješ ugled, onda to postaje problem.

Remi protiv SAD-a (0:0) i poraz od Meksika (0:1) pokazali su da Premijer liga Bosne i Hercegovine, uključujući nekoliko stranaca koji su nastupali u utakmicama, ima itekako svijetlu budućnost. Ali, treba biti iskren i reći da je Prosinečki za veoma kratak period uspio prezentovati dio svog trenerskog znanja. Igrače je pozivao na sugestiju selektora reprezentacije U-21 Vinka Marinovića i trenera pojedinih premijerligaša, ali je uspio sastaviti tim koji je igrao utakmice.

Nije bilo nasumičnih nabijanja lopte i preskakanja igre, što je svojstveno igračima koji prvi put igraju zajedno. Ne, na trenutke je ekipa izgledala veoma dopadljivo i imala je glavu i rep. Džekpot ovih prijateljskih utakmica sigurno je napadač Širokog Brijega Luka Menalo, koji će sigurno biti dio A-tima u skorije vrijeme.

Iz ove apsurdne situacije u kojoj se našao Žuti je, kao mnogo puta dosad, pokazao da je sjajan poznavalac nogometa.

Dok sam u ranim jutarnjim satima gledao okršaj s Meksikom u San Antoniju, prisjetio sam se medijske kampanje kad se birao selektor.

Kandidati za selektora

Mnoga imena spominjala su se kao kandidati za selektorsku poziciju dok se priča nije svela na samo dva  – Prosinečkog i Amara Osima. E, tu su isplivale bolesti društva koje uživa u tome da ponizi, oblati, uništi, diskredituje sve i svakoga.

Slike Prosinečkog s uzdignuta tri prsta na proslavi Zvezdine titule prvaka Evrope, pomalo smiješan video Žutog dok reklamiše čarape, onda to da je stranac i da ne poznaje bh. nogomet, da je pijanica i slične stvari punile su naslovnice portala i printanih medija. Nije ništa bolje prošao ni Amar Osim: od toga da mora biti selektor jer najbolje poznaje domaću Premijer ligu (u prvenstvu Bosne i Hercegovine na prste jedne ruke mogu se nabrojati igrači koji su igrali za reprezentaciju u posljednjih nekoliko godina), pa do toga da će funkciju preuzeti samo zato što je sin Ivice Osima?

I sve to mediji žvaču, mase likuju, te se samo rijetki fokusiraju na njihovu stručnost analizirajući njihov prethodni rad. Problem je mnogo kompleksniji i dublji. Ovakvu publiku, željnu krvi i mesa, odgajao je Nogometni savez Bosne i Hercegovine.

Kad je nacionalni ključ primarno pitanje u Savezu te ko će voditi reprezentaciju i kako ćemo rasporediti pomoćnike, kako ćemo nekoliko plaća dvije godine baciti u havu, kako onda očekivati zdravo okruženje za selektora? Ako je naslov na portalima “Prosinečki ima jedan uslov da preuzme reprezentaciju: da sam bira svoje saradnike”, onda je to moralni kraj pisane riječi. Divno je to prokomentarisao novinar Saša Ibrulj: “Prosinečki uslovio Savez da mu se dozvoli da bira saradnike na klupi reprezentacije. To nema nigdje osim svugdje u svijetu.”

Prosinečki itekako dobro poznaje ovaj mentalitet mase, jer, ako dosad nije bio siguran u ovu konstataciju, postao je onog trena kad su mnogi nakon blaćenja Žutog s njim pravili selfije i poželjeli mu dobrodošlicu u Sarajevo.

A što se tiče Robertovog trenerskog znanja i iskustva, igračkog kadra koji tek treba izabrati za predstojeće kvalifikacije, podrške Saveza… ma koga to zanima, Žuti, Srbine!

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera