Kako se požaliti, a ne pretjerati? Kako proći cestom usred zime, a ostati živ? Kako preći međunarodnu granicu, a ne graničiti se sa prošlim vijekom?
Svašta čovjek može smišljati putujući ka Zapadu. U ovom slučaju, zapad je najbliža država mojoj Crnoj Gori, a to je Bosna i Hercegovina.
Svojedobno je Javorak bio i šik i bila je to sjajna fabrika namještaja prepoznatljiva u ondašnjoj zemlji. Šik Javorak. Sada mi pri pomenu Javorka, tijelo, a i glava dozivi šiz. Upravo na tom mjestu, ako ste putnik namjernik, jer je tu nebo najgalantnije, prekrije se snijegom asfalt. Toliko ga bude (recimo samo ovih dana tri centimetra) da se redarima iz Crnagoraputa zaledi krv, a nama cesta. I tako svake godine.
Odlično se osjećam kada pređem prag domovine i kada me s naklonošću pozdrave, jer je napredak zemlje na spoljnjopolitičkom planu vidan. Priznajem, prija, i tu kao građanin prepoznam direktnu korist od dobrih poteza. No, nije sve što je bitno vani. Najbitnije je ipak doma. Neprikosnoveni građanin. To se mora prepoznati i kroz „sitne“ detalje, poput očišćenog puta.
Partizanski most
Ima na ovom međudržavnom dijelu, još takozvanih čuda prošlih vijekova. Lako su uočljivi. Osim lošeg kolovoza, granični prelaz bi bio posebna tema. Most preko rijeke Tare, više izgleda kao maketa za snimanje novih partizanskih filmova, nego kao adekvatno arhitektonsko rješenje za prelazak iz jedne zemlje u drugu. Srećom, Crna Gora i Bosna i Hercegovina su dvije zemlje koje nemaju otvorenih pitanja, ali očito se i ne pitaju mnogo kuda im građani voze.
Koračamo smjelo i hrabro u nepoznate prostore, poput Evropske unije, a doma nam ne basta poći do Plužina.
Nakon prvog snijega, koji je, uzgred, prestao padati dva dana prije nego što ću tuda proći, cesta je bila tako zaleđena da je nekoliko centimetara snijega predstavljalo pravi izazov. Dobro, rekao sam sebi, sad pojačaj fokus i smanji gas. Traži odgovore kad staneš na suvo.
I gle čuda, stao sam. Sunce je učinilo ono sto su trebali oni kojima je za to plaćeno i oslobodilo jedan komad puta. Ubrzo je naišlo policijsko vozilo. Zaustavio sam ih i zamolio da nesto učine. Odgovoriše da problem prijavljuju svaki dan, ali bezuspješno. Isti odgovor dobijam od Auto moto saveza Crne Gore: „Žao nam je“.
Napokon sam dobio Crnagoraput. Preduzeće koje bi po logici koja se iščitava iz naziva trebalo da riješi stvar. Ipak, službenica koja se javila na telefon je umrla od smijeha, ali kada je shvatila da mi nije do šale, reče da će prijaviti kolegama. Dakle shvatih: ni ove godine se neće ništa promijeniti. Osam godina se borim s oblacima. Kada se namršte, ja utrnem, a put se sledi.
Ko kosi, ko čisti put
Sve je postalo jos čudnije, kada sam nakon dvadesetak kilometara vožnje, došao do dijela koji je očito čišćen i posut pijeskom. Neko je jednostavno odlučio da su dosta čistili i da mogu ići doma.
Srećom, Podgorica je na Mediteranu, pa tako, vjerovatno, oni koji odlučuju misle da je i vaskolika država. U svim zemljopisima je sjeverni dio zimi okovan ledom i valjalo bi da se obnovi gradivo.
Jasno je da nije veliki promet ni roba, ni ljudi između ove dvije zemlje, ali to ne znači da se možemo praviti da nema potrebe za velikom brigom. Tim prije što je država jasno stavila okvire obaveza. Postoji i Zakon o putevima, kojim je sve lijepo objašnjeno. I ko kosi i ko čisti put.
Neću se sada baviti brojkama koje se odnose na izdvajanje za održavanje puteva, ali šezdesetak kilometara dionice Nikšić-Plužine, govore više o suštini nego o formi, koju smo očito svi dobro savladali.
A onda poslije – Macron ovakav, Macron onakav.
Izvor: Al Jazeera