Problem pasa lutalica: Šta se čeka?

Sve manje građana pse lutalice doživljava kao ponos naših ulica (Al Jazeera)

Piše: Enes Ratkušić

Svako ko je u postdejtonskom kontinuitetu pratio zbivanja u zemlji mogao je bez posebnih poteškoća uočiti nove trendove u pogledu odnosa prema životinjama, kojima se u pogledu plemenitosti nauma, nije moglo naći neke posebne zamjerke. Kod jednih je upravo plemenitost kao specifično stanje duha bio glavni motiv da se opredijele za podršku, druge je podsticao snobizam.

No, dobro znajući da ih većina nastoji iskoristiti kao najbolji način da se strancima bez posebnih napora mazne lova, malo ko je očekivao da bi novi trendovi mogli poprimiti tako morbidne metastaze, stajališta koja graniče s ludilom. Slučaj sa ženom u Kutini je, međutim, definitivno razriješio sve nedoumice.

Nakon što su psi lutalice nasmrt rastrgali ženu, iz spomenutih društava sugerirano je da pse treba poslati na promatranje, a da se žrtvu nisu udostojili ni spomenuti. Ta žena je je očito bila samo kolaterarna šteta, tek uzgredna neophodnost, paradigmatička nužnost bez koje su nova osvajanja psećih sloboda i prava nezamisliva.

Zato me ne iznenađuju zbivanja u Sarajevu i drugim sredinama širom Bosne i Hercegovine. U nedoumici sam samo na šta se čeka – da padne mrtva glava, da bi se nešto konačno poduzelo, kako bi se psi poslali na kakvo kolektivno promatranje i znanstvene analize.

Odsustvo reakcije

Više je nego zastrašujuće i poražavajuće čuti pa i pročitati ovih dana kako vlasti Sarajeva, ali i drugih gradova širom Bosne i Hercegovine, nemaju rješenja za pse lutalice, koji pored isprepadanih homo sapiensa krstare gradom, ujedaju koga stignu, ne „brinući“ za posljedice, „uvjereni“ da su novoosvojene slobode i prava dovoljna garancija da im niko ništa ne smije.

Držim sretnom okolnosti što sve manje građana pse lutalice doživljava kao ponos naših ulica, znak da da se vrtoglavo u svim segmentima uključujemo u procese osvajanja novih demokratskih načela društvenog života.

Svako onaj ko je iole upućen u znanstvena dostignuća i spoznaje, dobro zna da je njihovo premještanje ispred aščinica, ćevabdžinica, tržnih centara, ambasada, izgon iz ambijenta koji potvrđuju njihov životinjski identitet, suštinski problem.

Građani su iznenađeni odsustvom reakcija, jer malo ko je u začetku promocije takvih zaštitničkih programa razmišljao da će njihova implementacija ozvaničiti veliku opasnost za ljude, da će se djeca poput starijih generacija, koji znaju šta je vojska, „pognutim pretrčavanjima“ prebacivati do škole, domaćice do tržnice…

Sve veći broj je onih koje su napadi pasa podstakli da glasnije promišljaju o cijelom programu pasije okupacije glavnog grada ali i drugih urbanih aglomeracija širom zemlje.

Do najnovijih napada svaka se konfrontacija sa predstavnicima raznih udruženja za zaštitu životinja njihovih sloboda i prava doimala više nego opasnim izazovom. Čak se i verbalni nesporazum spram tih zaštitara koji su, opet, pod posebnom zaštitom, malo kome činio isplativim. Pogotovo upućenijim u već spomenute moderne trendove.

Institucije koje brinu o ljudima su odavno u defanzivi.

Malo ko se u cijeloj ovoj priči kad je o odgovornim riječ imao hrabrosti staviti se u odbranu čovjeka, mada je uvjerenje da smo u ozbiljnoj krizi mišljenja i djelovanja snažno prisutno.

Za očekivati je bilo da će na ideju reaktiviranja kafilerijske službe s odbijanjem reagirati iz Udruženja za zaštitu životinja, koji iz gradskog budžeta, na račun pasijih sloboda i prava, uzimaju pozamašne svote novca, a da je malo kome od građana jasno na kakve se to aktivnosti troše.

Zaštita dostojanstva čovjeka

U Gradskom vijeću odnosno Skupštini kantona dobro znaju – par stranica teksta, kome posebnu težinu daje citiranje raznih povelja i konvencija, dovoljan je razlog da se iste  tretiraju programom koji, dakako, jednoglasno treba podržati.

Vrijeme je za programe drugačije vrste, programe koji će stati u zaštitu dostojanstva čovjeka odnosno primjerenog mu životnog ambijenta, ne dovodeći pri tom ni u zadnjoj primisli bilo kakve ružne namjere spram životinja.

Njih samo treba smjestiti u ambijent svojstven njihovoj animalnoj prirodi. Alternativa je da čekamo prvu žrtvu. No, ona je svakako nerazumna, jer bi kao takva za posljedicu mogla imati ružan epilog – životinjsku osvetu ugroženog homo sapiensa.

Izvor: Al Jazeera