Prilepin i Dodikova kultura straha

Prilepin je najpopularniji savremeni ruski pisac otprilike na način na koji je i Aca Lukas najpopularniji srpski pjevač (EPA)

Ruskom novinaru i književniku Jevgeniju Prilepinu, koji se aktivno angažirao na strani proruskih separatista u regiji Donjeck u borbi protiv ukrajinskih vlasti, u četvrtak je onemogućen ulazak u Bosnu i Hercegovinu gdje je trebao sudjelovati na književnoj manifestaciji u Banjoj Luci. Prema službenim informacijama, Prilepin je zaustavljen sa one strane Drine nakon što su sigurnosne službe procijenile kako on predstavlja potencijalnu prijetnju za sigurnost i međunarodne odnose Bosne i Hercegovine.

No, malo je kome iz ove vijesti jasno ko je Jevgenij Prilepin i zašto mu je, ustvari, uskraćeno pravo da svojim prisustvom nahrani kulture uvijek gladne sljedbenike režima Milorada Dodika čija politika stoji iza poziva ovom književniku.

Onaj „aktivni angažman“ Jevgenija Prilepina na strani proruskih separatista u prevodu znači da je ovaj ruski pisac u samoproglašenoj Donjeckoj Narodnoj Republici bio vođa paramilitarne formacije koju je lično osnovao i u čijem su sastavu bili i dobrovoljci iz – nikad ne biste pogodili – Bosne i Hercegovine i Srbije. Dakle, sa nekog kulturno-političko-sigurnosnog aspekta, njegovo pojavljivanje u Banjoj Luci bi se otprilike moglo porediti sa situacijom u kojoj bi neki pismenom izražavanju sklon Arap koji je komandovao jedinicom Islamske države Iraka i Levanta među čijim članovima je bilo Bosanaca i Sandžaklija bio gost poetske večeri u Zenici ili Sarajevu.

Kontroverzne biografije

Ali dobro, postoje zanimljivi ljudi sa kontroverznim biografijama koji su jako dobri u stvaranju umjetnosti i ne treba biti previše ograničen u tom smislu. Na kraju krajeva, direktorica Narodne i univerzitetske biblioteke RS Ljiljana Petrović Zečić tvrdi kako je Prilepin najčitaniji i najpopularniji savremeni ruski pisac.

Samo što on to ni u kom slučaju nije, odnosno ako jeste onda je najpopularniji otprilike na način na koji je i Aca Lukas najpopularniji srpski pjevač, ako me razumijete.

Dobro ste razumjeli, govorimo o turbo-folku odnosno podilaženju niskim strastima u homo sapiensa. Jevgenij Prilepin je inteligentno provokativan i ima zanimljive tekstove čije čitanje donosi trenutke odobravanja nakon kojih razumnom čovjeku dolaze trenuci zgražavanja i nad autorom i nad samim sobom zbog čitanja njegovih pisanija.

Tako u famoznom „Pismu drugu Staljinu“ donosi sarkastičnu kritiku liberalne ruske inteligencije na način na koji biste željeli da neko ismije i naše fina-gradska-raja-intelektualce ali ta kritika praćena gotovo otvorenim antisemitizmom i apologetizacijom totalitarizma koji su čak i u Rusiji izazvali zgražanje javnosti. No, kakve sve to ima veze sa Bosnom i Hercegovinom i Miloradom Dodikom?

Ima, itekakve. Prilepin je član ruske Nacional-boljševičke partije (NBP) koja kombinira boljševizam sa radikalnim nacionalizmom. Simpatišu staljinizam i negiraju veze sa fašizmom iako im je zastava de facto preuzeta od nacista – samo sa crnim srpom i čekićem umjesto svastike. NBP je u Rusiji zabranjena 2005. kao stranka a zatim 2007. kao ekstremistička organizacija pošto se ispostavilo da je njeni osnivači nikad nisu registrovali kao stranku! A glavni osnivač i dugogodišnji predsjednik ove… šta god Nacbolji bili jeste niko drugi nego Eduard Limonov. Da, isti onaj Eduard Limonov čija su najpoznatija djela na ovim prostorima oni rafali koje je u društvu Radovana Karadžića ispalio na Sarajevo.

Dodikova pojašnjenja

Dakle, strukturama vlasti entiteta Republika Srpska i njima bliskim – čuj mene od njih zavisnim – kulturnim krugovima je čudnovata procjena kako čovjek čiji je nadređeni pucao po Sarajevu i kome su podređeni dobrovoljci iz ovih krajeva koji pucaju po Ukrajini predstavlja prijetnju po ovu zemlju i njene međunarodne odnose.

Ostaje da se vidi kako će Dodik svojim prijateljima u Moskvi objasniti bliskost sa njima suprotstavljenim opozicionarom Limonovim te kako će svom prijatelju Ariju Livneu objasniti koketiranje sa antisemitima, no više od svega drugog postavlja se pitanje – ima li iko na međunarodnoj kulturnoj, političkoj, estradnoj… sceni ko dolazi Miloradu Dodiku a da nema oreol kontroverze i povezanosti sa kriminalom?

Čovjek kojeg Dodik iz nekog razloga odlikuje Ordenom Njegoša  je vođa paravojske čiji tragovi vjerovatno, da parafraziramo tog istog Njegoša, ne mirišu čovještvom i koji je neka vrsta literarnog Arkana. Kad smo već kod Arkana, omiljena pjevačica predsjednika RS-a u čiju službu se čak stavljaju resursi ovog entiteta jeste upravo udovica spomenutog notornog ratnog zločinca i mafijaškog bossa Ceca Ražnatović. U tom krugu u kojem se razmjenjuju nagrade i odlikovanja je i režiser Emir Kusturica kojeg je Dodik takođe odlikovao a ovaj je prošlogodišnju Andrićevu nagradu dodijelio – upravo Prilepinu. 

Dodikovi humanitarci su opskurna motoristička banda Noćnih vukova, a nevladnjaci koje njegov režim ugošćava u Narodnoj skupštini su maltene paravojna skupina Srbska čast koju predvode ljudi iz kriminalnog miljea i očito žestoki protivnici jednačenja po zvučnosti. Međunarodni partneri su mu marionetski lideri separatističkih paradržavica poput Južne Osetije, a ekonomski se oslanja na fondove poput onog sa sjedištem u tržnom centru na Floridi.

Sumnjiva lica

Dakle, osim što je politiku i ekonomiju u potpunosti zatrovao kumovsko-pajdaškim odnosima sa masom sumnjivih lica od Krnjeuše preko Zvornika i Beograda do Litvanije i Rusije, Milorad Dodik je to uspio učiniti i sa kulturom uzimajući najgore od onog što savremena Srbija i Rusija imaju ponuditi. Ceca, Kusturica, Prilepin i ostali Dodikovi puleni su mjera tog režima u kojem nema mjesta za jednu Tanju Stupar Trifunović, možda i najbolju domaću pjesnikinju čiji je nastup bez objašnjenja skinut sa programa otvorenja Kočićevog zbora.

Režim kojem je sporna potkrijepljena i opravdana zabrana ulaska kontroverznom ruskom psu rata dok u isto vrijeme bez objašnjenja zabranjuje domaću pjesnikinju je režim kome je jedina poželjna kultura – kultura straha. Sijači te kulture su opskurni kvazi-macho likovi, odjeveni bilo u crne majice, bilo u odijela koja im prirodno loše stoje, bilo u uniforme u kojima kompromitiraju svoje uloge kao zaštitnika građana.

Ta kultura je poželjna za održavanje stanja stalne psihoze i paranoje u kojem je sasvim prihvatljiva pucnjava u sred grada jer – eto – nije bila uperena direktno u vjerski objekt ili živo biće, u kojem je moguće da novinar prima svakodnevne prijetnje ili da bude premlaćen jer pošteno i časno radi svoj posao ili, na kraju, da mladić bude ubijen uz krajnje sumnjivu ulogu policijskih struktura i da pola godine poslije toga još niko za to ne snosi nikakav vid odgovornosti.

Jevgenij ili, umjetnički, Zahar Prilepin je samo jedan od prilep(in)aka koji znaju naći svoje mjesto u ovakvim okolnostima. A te okolnosti ne diktiraju oni koji drže vlast nego narod koji odlučuje da li mu kultura straha prija ili ne, što ćemo u ovom slučaju saznati za nešto više od mjesec dana.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera