Dobro pamtim jedan kišni dan u Banjoj Luci, kada sam prvi puta slušala prijedorskog književnika Darka Cvijetića. Čitao nam je tada neke svoje stihove kojih se sada i ne sjećam, ali se sjećam kako nam je govorio da je zbog zločina počinjenih u Prijedoru osuđeno pola jednog školskog odjeljenja.
Zamislite da je pola drugova s kojima ste dijelili školske klupe, provodili najljepše i najbezbrižnije dane mladosti osuđeno jer su učestovali u zločinima počinjenim nad njihovim školskim dugovima, komšijama, radnim kolegama?
Zločinci osuđeni na 220 godina zatvora
Darko je bio upravu. Za zločine u Prijedoru, te u logorima Omarska, Keraterm i Trnopolje, pred Međunarodnim sudom za bivšu Jugoslaviju, zbog ratnih zločina, te za zločine nad Hrvatima i Bošnjacima u općini Prijedor pred pravosuđem BiH, do sada je osuđeno 13 lica na ukupno 220 godina zatvora.
Neki već se slobodno šetaju Prijedorom ali ima onih koji su sudjelovali u zločinima ali za to nisu osuđeni. Ipak oni koji su uspjeli preživjeti mučenja u logorima s njima se svakodnevno susreću.
Prvi put nakon što je 1939. godine poljskim Jevrejima, od strane nacističkog režima, naređeno da nose bijele trake s plavom Davidovom zvijezdom, članovima jedne nacionalne ili religijske grupe bili su obilježeni, potpuno svjesno i isplanirano stavljena im je meta na čelo.
Bijele trake, koncentracioni logori i masovne grobnice
Poziv na predaju upućen na današnji dan prije 28 godina, s Radio Prijedor, koji su čitale spikerice Senija Džafić i Jadranka Vejo-Rečević glasio je:
“Građani srpske nacionalnosti, pridružite se svojoj vojsci i policiji u potjeri za ovim ekstremistima! Ostali građani, muslimanske i hrvatske nacionalnosti, moraju na svoje kuće i stanove izvjesiti bijele zastave i na ruke staviti bijele trake. U protivnom, snosit će teške posljedice.”
Od tog dana počinju masovna pogubljenja, silovanja, otvaranje logora u kojima su zarobljenici nesrpske nacionalnosti bili zlostavljani, mučeni, prebijani do smrti. Pravljene su masovne grobnice, premještana su tijela mučki ubijenih Prijedorčana. Premještali su kosti kako bi se sakrio trag ovom strasnom zločinu, kao da bi oni koji su preživjeli ikada mogli zaboraviti svoje očeve, sinove, braću. Premještane su kosti i kako bi se porodicama otežao pronalazak njihovih najmilijih, kako bi im sto duže bio uskraćen mir u srcima koji im je prijeko potreban.
Rezultati i cilj ovih sistematskih i planskih zločina su vrlo očigledni, uklanjanje 94 posto Bošnjaka i Hrvata s teritorija općine Prijedor, 3.172 ljudi je ubijeno od toga njih 102 bila su djeca, protjerano je oko 50.000 ljudi. Strahote i zločine kroz koje je prošlo hiljade žena, djece i muškaraca, građana nesrpske nacionalnosti mogu se samo usporediti sa zločinima koji su se desili u periodu Drugog svjetskog rata.
Novinari u službi zločinačke propagande
Zamislite da vas do jučer drage komšije, profesori u školi, radne kolege, gledaju poprijeko jer na ruci morate nositi bijelu traku na ruci. Nosite je jer se eto zovete drugačije međutim, ovi s Radija Prijedor i Kozarskog vjesnika tvrde da ste vi “ekstremisti”, “džihad-ratnici”, da se zalažete za “uvođenje džamahirije”. Ubrzo nakon toga, jednog po jednog, iz onih kuća označenih s bijelim čaršafima odvode često zauvijek od njihovih najdražih.
Na meti tadašnjih novinara ova dva medija, koji su onim što su govorili u eter i pisali snažno podržavali zločinačku propagandu, prije svega su bili oni najugledniji Prijedorčani. Na meti su bile čak i njihove radne kolege, koji su nakon smjene s funkcija ili otpuštanja bili odvođeni u logore na mučenja. Kasnije su bas oni koji su širili huškačku i zločinačku propagandu, odlazili u te strašne logore, ali ne iz brige i sa željom da im pomognu već bas suprotno, da im se izruguju i lažno izvještavaju o tome šta se tu zapravo dešavalo.
Obilježavanje dana bijelih traka
Dan bijelih traka je prvi put obilježen 2012. godine čime je započeta kampanja protesta protiv odluke vlasti u Prijedoru, kojom se porodicama žrtava zabranilo javno obilježavanje godišnjice zločina koje su nad prijedorskim Bošnjacima i Hrvatima počinile vojne i policijske snage pod kontrolom Srpske demokratske stranke. Lokalna koja je poprimila globalni karakter za cilj je imala da se skrene pažnja domaće i svjetske javnosti na diskriminatoran odnos prijedorskih vlasti prema žrtvama, isključivo zbog njihove etničke pripadnosti. Ta kampanja prerasla je u dugogodišnju borbu za priznanje i memorijalizaciju sjećanja na 102 djece ubijene u Prijedoru od 1992. do 1995. godine.
Punih sedam godina svakog 31. maja, na glavnom prijedorskom trgu okupljalo se na hiljade ljudi, polagalo se 102 ruže s imenima ubijene djece kako bi se ukazalo na nepostojanje memorijala gdje bi se njihovo stradanje obilježilo na dostojanstven način.
Ove godine nažalost, zbog promijenjenih okolnosti uzrokovanih pandemijom, okupljane neće biti tako masovno ali će se naravno održati. Ipak, ova borba bi konačno mogla imati pozitivan pomak. Naime, nakon brojnih razgovora između predstavnika roditelja i organizatora Dana bijelih traka te gradskih vlasti, gradonačelnik i predstavnici svih stranaka iz Skupštine Prijedora – složili su se da nema nikakvih prepreka za izgradnju spomenika. Predstavnici roditelja ubijene djece uputili su prijedloge sedam lokacija gdje bi spomenik mogao biti izgrađen.
Zlo ne smije biti zaboravljeno
Kada konačno nevino ubijena prijedorska djeca dobiju spomenik, kada roditelji i svi drugi građani budu imali mjesto na kojem će odavati počast žrtvama, neka on bude vječni podsjetnik za sve buduće generacije koliko veliko zlo može biti. Neka bude opomena da se nikada više takvo nešto ne smije ponoviti. Ubijena prijedorska djeca nisu mogla biti kriva, neki od njih nisu bili stariji od nekoliko mjeseci, nisu bili krivi ni svi oni koji su krvnički i mučki odvedeni u smrt.
Neka spomenik bude trajni podsjetnik na to da još uvijek ima onih koji traže kosti svojih najmilijih, tragajući za njim traže i mir za svoje i duše svoje brace, sinova, očeva. Mnoge majke, kćerke i supruge su otišle na bolji svijet s neostvarenom željom da svoje najdraže spuste konačno u mezarove i grobove.
Zbog toga se o zločinima ne smije šutjeti, o njima se mora učiti, govoriti, pisati, moraju nam ostati u trajnom pamćenju da nikada ne zaboravimo kakve strahote zlo proizvodi. Zbog svake duše koja još uvijek traži svoj smiraj, zbog prazne kuće, ulice, sokaka i mahale, na svakom pedlju Bosne i Hercegovine, iz kojih su nepravedno, iz mržnje kukavičke ruke odvele od nas ne smijemo zaboraviti. Moramo priznati svaku žrtvu i svačiji bol, zbog onih kojih više nema, zbog nas koji živimo a najviše zbog onih koji će tek doći, moramo činiti sve da se zločini ne zaborave i da se više nikada ne ponove.
Izvor: Al Jazeera