Priča o ljudima – mostovima

Konjic i Konjičani ne smiju biti tamničari kabadahija (Julian Nitzche)

Kada je 2009. godine obnovljena kamena ćuprija u Konjicu potvrđena je istinitost Njutnove izjave kako “gradimo previše zidova, a premalo mostova”. Lijepom gradiću okruženom divnom prirodom kao da je vraćena duša. Za taj 86,20 metara dug i 5,35 metara širok most sa šest lukova bilo je potrebno svega 900 kubnih metara kamena, 10.200 klamfi, 10.000 kilograma olova i nešto više od pet miliona KM.

Prelijepa kamena ćuprija, po mnogo čemu jedinstvena, sagrađena je 1682. godine na rijeci Neretvi. Opisujući taj događaj, Zulfikar Zuko Džumhur napisao je kako Neretva tada dobi „kameni prsten na svom dugom zelenom prstu“.

Porušena je 3. marta 1945. godine prilikom bježanije njemačke okupatorske vojske. Historija je puna primjera gdje loši momci ne vole mostove! Decenijama je taj most nastavio živjeti u sjećanjima Konjičana, u njihovim pričama, slikama, pjesmama, mislima, snovima… O ljubavi između njih i mosta svjedočio je gradski grb i onda kada most još nije bio ni obnovljen. Most je na grbu bio poput ideje, želje, nade.     

Puno je simbolike u toj predivnoj ćupriji koja se, u vremenu kada je podignuta, smatrala remek-djelom osmanske arhitekture. Ovaj most je za Konjic poput one ćize na smajliju. Spajao je Bosnu i Hercegovinu. 

Most kao ‘i’ u BiH

Kao najsjeverniji grad Hercegovine, smješten u središtu Bosne, Konjic u biti nikada nije bio baš ni Bosna, a baš ni Hercegovina. Bio je ono „i“ u imenu naše zemlje, a to „i“ predstavljao je upravo ovaj most. 

Obnovom konjičke ćuprije nisu povezane samo dvije obale prelijepe Neretve. Od grada pored kojeg bi ljudi samo prolazili magistralnim putem, ćuprija je Konjic učinila mjestom koje je postalo nezaobilaznom stanicom za odmor na putu ka moru ili pri povratku kući.

Kao da se tek sa mostom Konjic, jedan od najstarijih bosanskih gradova, ukazao u svoj svojoj ljepoti. Kao da je otvorio oči nakon doživljene kliničke smrti. Mostovi su uvijek mnogo više ideja nego građevina i kao takvi su vrijedno nadahnuće onim koji su svjesni vrijednosti i funkcije razuma kojim su obdareni. Duboko vjerujem da ako razmišljamo dok gledamo mostove, možemo spoznati razliku između dobra i zla, a to je Konjičanima, kao i svima nama, veoma važno i to zbog samih nas!

Naime, mostovi samo prividno povezuju obale, a njihova stvarna funkcija je povezati nas, ljude!

Zbog toga nam trebaju mostovi svih vrsta: kameni, drveni, betonski i ponajviše oni izgrađeni u svijesti čovjeka.

Ljepota umjetnosti

Baš zbog toga, ne sa željom da pišem o historiji i kulturnom naslijeđu, izabrao sam ovaj most kao uvod u priču o jednom čovjeku koji se poput konjičke ćuprije ispružio između dvije obale ljudske egzistencije, nad lijepom, ali nabujalom i nemirnom vodom i svojim radom nastoji povezati ljude.

Njegovo ime je Benjamin Mušinović. Ovaj Konjičanin rođen je u Sarajevu neposredno pred Olimpijadu 26.12.1983. godine. Kada bih morao napisati njegovu bogatu biografiju u jednoj rečenici napisao bih: dobri i vrijedni čovjek, otac i muž, zaljubljenik u lijepo i ljude, hodoljub i kosmopolita.

Kao rukovoditelj Centra za kulturu ustanove Narodni Univerzitet Konjic učinio je za ovaj grad toliko da ga već sada možemo nazvati jednim od onih velikih ljudi koji su ostavili neizbrisiv trag u ideji one Bosne o kojoj i dalje više sanjamo nego koju živimo. Naravno, još je, hvala Bogu živ, a mi Bosanci na živim ljudima volimo štedjeti riječi hvale. Naprotiv, više im volimo tražiti mahane. E, da ne bi uvijek bilo tako, ja bih Vas rado malo upoznao sa njim.

Benjamin Mušinović

Benjamin je diplomirao na Odsjeku za politologiju na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu. Titulu magistra stekao je na Pravnom fakultetu u Zenici na katedri za Državno i međunarodno-javno pravo. Najviše se bavio istraživanjem pravne regulative u domenu međunarodne kulturne suradnje.

U okviru doktorskih studija nastoji otvoriti nove horizonte u pogledu istraživanja kulturnog naslijeđa, prezentacije artističkih vrijednosti, a sa željom da otkrije „nove alate“ koji bi mu pomogli da se još više posveti misiji internacionalizacije Konjica kroz umjetnost.

Programe koji su se najviše zahvaljujući njemu održali u Konjicu, ili u kojima je učestvovao, mislim da nije moguće ni nabrojati. Organizator je „Dana knjige“; brojnih koncerata klasične muzike koje je realizirao u suradnji sa studentima i profesorima muzičkih akademija u BiH; obilježavanja pedesetogodišnjice rada Narodnog univerziteta Konjic; manifestacija „Festival Konjic“, „Sevdah 2011“, Festival srednjoškolskog dramskog stvaralaštva BiH, „Konjičko rock ljeto“, (fest za demo i afirmirane izvođače), „Konjičko kulturno ljeto“, „Večeri duhovne muzike“, „Dane Sejfullaha ef. Prohe“. „Školski teatar“, koji postoji već skoro cijelu deceniju, je pozorišni festival za osnovce. Organizirao je i izložbu karikatura Zuke Džumhura iz arhivske zbirke Safeta Hebibovića. Lista imena koji su zahvaljujući programima Benjamina Mušinovića posjetili Konjic je ogroman, a posebnu pažnju posvećuje suradnji sa institucijama kao što su Historijski arhiv Sarajevo, Festivala MESS, ULU BiH, Umjetnička galerija BiH, Jevrejska zajednica…

Član je umjetničkog savjeta i urednik više izdanja u okviru Fondacije „Lijepa riječ“ Konjic. Od 2011. je i kustos u Zavičajnom muzeju u Konjicu i njegovom depandansu, „Rodnoj kući Zuke Džumhura“ te muzejskom lapidariju stećaka i antičkih arheoloških ostataka sa prostora općine Konjic.

Suradnik je Ansambla SMF iz Sarajevu i član hora „Sejfullah“ iz Konjica sa kojim je od 1996. putovao širom Evrope i svijeta.

Dobitnik je brojnih nagrada i priznanja, a najponosniji je na Festival glumca BiH, čiji je i idejni tvorac, a koji je do sada na repertoaru predstavio najznačajnija teatarska ostvarenja iz BiH i regije.

Njegov rad i trud prepoznaju njegovi sugrađani/ke. Na Dan općine Konjic, 16. juna 2017. konsenzusom svih političkih partija koje participiraju u OV KONJIC dodijeljena mu je „Plaketa sa zlatnim grbom općine  Konjic“ za afirmaciju kulture u zemlji i inostranstvu.

Rad Benjamina Mušinovića svakako je inspirativan i dokaz kako nam je potrebna samo ljubav, želja i rad da se stvari oko nas počnu mijenjati.  Rad Benjamina Mušinovića imat će sigurno efekat na neke nove generacije Konjičana koje zahvaljujući entuzijazmu jednog čovjeka imaju priliku doživjeti ljepotu umjetnosti i osvijestiti važnost izgradnje mostova između ljudi.

Šta bi rekao Džumhur…

Zamišljam kako između ove priče o ćupriji i Benjaminu leži izvaljen Zuko Džumhur. Pored njega je onaj starinski telefon. U toj mojoj slici Zuko Džumhur ispružen je poput kakve ćuprije preko vrelih kamenica sa obala Neretve. Čujem kako onim svojim glasom govori: „Valja stati, odahnuti i čuti taj govor Neretve“. Nastavlja govoriti onu priču što je ispričao Minji Bojaniću 1989. godine o svom susretu sa pjesnikom Jovanom Dučićem u Konjicu. Zuko je prizvao u sjećanje tu epizodu od koje je tada bilo prošlo više od pola vijeka, te nastavio:

“Kroz Konjic je u ono doba naišla jedna rijetkost, putnički automobil, za koji ću tek mnogo godina kasnije saznati da je bio ‘bjuik’. Limuzina je stala, a mi smo se kupali pod konjičkom ćuprijom. Iz automobila je izašlo četvero-petero ljudi s kačketima i naočalima za vjetar i sunce. Jedan među njima naočit i najstasitiji, objašnjavao im je nešto o ćupriji i pričao da je takav most, sličan konjičkom, vidio u Italiji na rijeci Tibru, da je nevjerovatno sličan, građen po istoj školi… U tom trenutku ja sam shvatio da je to glavom i bradom Jovan Dučić, jer sam imao jednu zbirku pjesama u kojoj je bila i njegova fotografija. Priđem mu, dakako i kažem: Jeste li Vi naš pjesnik Jovan Dučić? U životu nisam vidio čovjeka koji se toliko iznenadio i prijatno obradovao. Da jedan dječak u Konjicu, kraj neke ćuprije, zna za njega. Zagrlio me, podigao i dao mi grdne pare, za koje sam mogao da kupim tadašnjih dvadeset sladoleda…“

Georg Simmel, filozof koji se prvi temeljito pozabavio temom  „korelacije razdvojenosti i ujedinjavanja“ kroz prizmu mostova u svom čuvenom eseju „Most i vrata  iz 1909.  most opisuje kao „liniju pruženu između dviju tačaka, koja propisuje bezuvjetnu sigurnost i smjer“.

U duhu te definicije zaključio bih kako se, zahvaljujući ljudima poput Zuke Džumhura, Benjamina Mušinovića i svih onih znanih i neznanih koji su se spremni ispružiti iznad uzburkale vode naše realnosti, dječaci i djevojčice koji se i danas kupaju u Neretvi imaju razloga vjerovati u onu ideju Bosne koju negdje gore u ovom tekstu spomenuh.

Ars longa vita brevis, rekli bi Latini!

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera