Predsjednik i njegovo nepobjedivo ‘bratstvo’

Siniša Mali, Aleksandar Vučić
Nema tih izbora na kojima se ovakvo 'bratstvo' može pobijediti, piše autor (Sr?an Ili? / Tanjug)

Kraj septembra i početak oktobra na srpskoj društvenoj sceni protekli su u znaku vanserijskog uspeha odbojkaša na Evropskom prvenstvu u Parizu, kao i pobede Crvene zvezde u “prijateljskoj” utakmici Lige šampiona sa bratskim klubom Olympiacosom, mnogi smatraju po sistemu “tri za tri”. “Bratstvo” bi, po tom sistemu, trebalo da se potvrdi u revanšu pobedom domaćina.

Objektivno, međutim, za ozbiljno društvo, od kojeg je Srbija svemirski daleko, društveni događaj meseca u zemlji morao bi biti dogovor studenata i rektorke Beogradskog univerziteta Ivanke Popović da se prekine dvanaestodnevna blokada Rektorata i da zajednički nastave borbu za odbranu autonomije Univerziteta. Rektorka je studentima objasnila da nije u njenoj nadležnosti da traži smenu ministra finansija Siniše Malog zbog plagijata, što je bio prvobitni zahtev studenata. S druge strane, prihvatila je njihov stav da je petogodišnja politička destrukicija u procesu utvrđivanja da li je doktorat Malog plagijat direktan udar na autonomiju Univerziteta i obećala da će, zajedno sa čitavom univerzitetskom zajednicom, stati na braniku odbrane autonomije.

Svi normalni ljudi u Srbiji su konstatovali da je pobedio razum – i kod rektorke, i kod studenata – a samo je predsednik ove zarobljene zemlje Aleksandar Vučić našao za potrebno, čak iz New Yorka, da slučaj blokade Rektorata ispolitizuje i pokuša da omalovaži i ismeje sve aktere ovog događaja. Samo on zna šta je hteo da kaže pričajući priču o Đuri iz filma Balkanski špijun Duška Kovačevića. Na kraju se, čak, zapitao koga rektorka i studenti uopšte interesuju?

Važni su vlast, bogatstvo i moć

Jasno je, međutim, kome je predsednik države uputio poruku o društvenom događaju meseca u Srbiji. Uputio je njegovom “bratstvu”, koje čine svi ti plagijatori doktorata, diploma i imitatori života, svi slobinovci, arkanovci, šešeljevci i julovci, sve te “Delije” i “Grobari”, svi ti mali, babići, sline, jutke, simonovići, cvetkovići… Poručuje im predsednik da se ne plaše, da Univerzitet neće pasti. Ima on potpise 1.000 javnih ličnosti koje ga podržavaju.

A što se rektorke tiče, zna on dobro da, ako u njenom dosijeu nema trenutno ničeg kompromitujućeg, tu je Bezbedonosno informativna agencija da tu prazninu popuni. “Bratstvo” je, naravno, poruku shvatilo, jer je jedan od epigona istog dana izjavio da “rektorka nije sveta krava i nedodirljiva”, nagoveštavajući kampanju za smenu Ivanke Popović.

Nema taj okupator naših života i uzurpator kompletne vlasti, niti želi da ima, nikakav odnos sa stvarnim životom i širom društvenom zajednicom. Ne želi ni da pomisli da van njegovog vladajućeg “bratstva” postoji i neki drugi realan svet. Njegov pogled je prazan, jer je uvek okrenut unutra, prema sebi samom i svojoj egzistenciji, kao i prema “bratstvu”, koje je ogrezlo u bezakonju, pljački, kriminalu, kalu. Taj polusvet je operisan od zdravog razuma normalnih ljudi.

Kod njih ništa nije čvrsto i utemeljeno, ništa nema svoju trajnu vrednost, opšte prihvaćene zakone, svoju meru stvari. Sve je u njihovoj svesti usmereno ka vlasti, bogatstvu i moći. Taj i takav svet će naš Stefan Nemanja i Sveti Sava, naš Miloš Veliki i Sultan Murat, naš Josip Broz i Dobrica Ćosić braniti do poslednjeg daha. U velikoj su zabludi svi koji i pomišljaju da će se veliki vođa dobrovoljno odreći i smeniti vrh svoga “bratstva” – plagijatore i falsifikatore Sinišu Malog i Nebojšu Stefanovića, kao i rekonstruktora svega postojećeg, većitog zamenika nečega Gorana Vesića.

To su njegova “braća Karamazovi”, stubovi korupcionaškog i kriminalnog političkog sistema. Svestan je on i te kako da ako se ti stubovi sruše, ruši se ceo taj sistem, i onda on, za razliku od Srbije, neće imati nikakvu budućnost. I zato je sigurno: može Etička komisija Beogradskog univerziteta proglasiti Sinišu Malog i za najvećeg plagijatora u istoriji ove visokoškolske ustanove, predsednik države i vođa “bratstva” to neće priznati. Više puta je javno stavio do znanja svima: “Ministar ne mora imati diplomu, ministar može biti i sa osnovnom školom.”

Oni ne odgovaraju, samo napadaju

Pa zašto su onda njegova “braća Karamazovi” kupovali i falsifikovane diplome i plagirali doktorate? Na to pitanje predsednik nema, niti želi da da odgovor. Uostalom, oni nemaju odgovore ni na jedno pitanje, jer nisu navikli da odgovaraju, već samo da napadaju. Vi, na primer, kažete ministru: “Vaš doktorat je plagijat”, a on odgovara: “Vi mene mrzite, mržnja koju opozicija oseća prema predsedniku Vučiću prelazi sve granice.” Vi pitate ministra policije da li će da podnese ostavku, jer je utvrđeno da ima falsifikovanu diplomu, a on odgovara: “[Dragan] Đilas, [Vuk] Jeremić i [Boško] Obradović svakoga dana ne propuštaju priliku da satanizuju Vučića i njegovu porodicu. Vi mrzite Srbiju.”

Jasno je, dakle, da nema tih poštenih izbora na kojima se ovakvo “bratstvo” može pobediti. Da može, ne bi ti isti ljudi, koji su devedesetih godina prošlog veka razbili bivšu veliku državu, i danas vladali Srbijom. Ići na izbore sa njima na vlasti čista je iluzija. Samo prelazna ili tehnička vlada, i to više meseci pre izbora, a bez njegovog imena na izbornim listama, može doneti promenu.

Vođa “bratstva”, iako je to neumesno i nepristojno, voli sam sebe da poredi sa Zoranom Đinđićem. Zoran je ubijen kao lider srpske demokratije u začetku, a šef “bratstva” je ubica te, tada tek rođene, demokratije. 

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera