Povratak tragača za tajnom džema od malina

Karima Zaimovića u redakciji magazina Dani 1993. godine fotografirao je Milomir Kovačević Strašni (Fondacija Karim Zaimovi?)

Piše: Snježana Mulić-Softić

Zoka, nisi Karimu odredio honorar za tekst!, viknula je s drugog kraja redakcije sekretarica, gledajući u tek oštampan primjerak Naših dana, a na kojem je glavni i odgovorni, samo koju minutu prije, pored svakog teksta, fotografije i ilustracije napisao cifre u dinarima, koje je ona kasnije trebala uplatiti autorima na račune za honorare.

Kako Karima nije bilo u redakciji, urednik je upitao: “Zna li ko, puši li onaj mali?”

Neko je rekao da puši, a Zoka je Ljilji, tako se zvala sekretarica, dobacio: “Vidi koliko košta Marlboro, pa mu dadni za jedno dvije-tri kutije.”

Redakcijom se prolomio smijeh, tu negdje je ušao i Karim, a Lilja je sve prokomentirala otprilike ovako: “Djeca se kvare parama, pa te plaćamo cigarama.”

Naravno, ovo je bila jedna od naših mnogobrojnih šala, ali redakciji Naših dana, tamo negdje krajem 1980-ih godina, zaista je bio problem uplatiti honorar novinaru Karimu Zaimoviću. Jer, on je bio dijete. A djeca nemaju žiro račun, jednako kao što nemaju ni ličnu kartu, sve dok ne napune 18.

Naš kolega Karim imao je jedva 14-15 godina, išao je u osnovnu školu, ili je možda tek krenuo u gimnaziju, i redovno dolazio na posao u Naše dane, gdje je pisao kritike stripa i filma, a prije toga, kad mu je bilo tek 13, objavljivao je u Licima, kultnom časopisu za kulturu.

Karim je ipak dobijao honorare, tako što su uplaćivani na račun njegove mame, a on je taj novac, u to sam sigurna, uglavnom trošio na knjige, ploče i stripove.

Živi Google

Karim je pisao kao da mu je to jedina zadaća u životu, a život sam zavisi od toga koliko će dobro to uraditi, pisao je takve kritike i eseje da je svrstavan u red najvećih autoriteta za strip u bivšoj Jugoslaviji, a ja sam, sa neskrivenim stidom, upravo od njega saznala da strip nije samo razbibriga u slikama, veliki odmor uz Alana Forda, Zagora ili Bleka Stenu, već ozbiljna umjetnost.

I dok smo se mi, neki i po desetak godina stariji od njega, tih godina bavili visokom politikom i tranzicijom društva, misleći kako na nama stoji vasiona, naš Bijeli Crnac, kako je Karima onako, čisto iz zafrkancije, zvao satiričar Julio Parker (pravim imenom Juso Prelo), ostajao je u svom svijetu lijepe književnosti, slikarstva, stripa i muzike.

Možda je sa strane izgledalo pomalo čudno, ali bardovima novinarstva tog doba bila je čast tog dječaka pozvati na piće na “kožno odjeljenje” (restoran u nekadašnjoj zgradi Oslobođenja, koji je to ime zaradio zbog kožnih fotelja i kauča), gdje je on svojom elokvencijom, odgojem i istančanim osjećajem za humor rušio sve generacijske barijere.

Naši dani su se ugasili negdje početkom višestranačja u Bosni i Hercegovini, a Karim je u međuvremenu odslužio vojsku, upisao Akademiju likovnih umjetnosti i napustio je, a onda započeo studij književnosti.

Ne znam samo kako im je promakla njegova priča o pomoći Saudijske Arabije herojskoj Bosni i Hercegovini u vidu gumenih minareta, koji se pri udaru granate samo poviju, a onda ponovo isprave i isprse pred neprijateljem.

Kad već dobije ličnu kartu i osobni bankovni račun, negdje sredinom 1994. godine srest ću ga ponovo, ovaj put u magazinu Dani, gdje je opet stigao prije mene, novinarke kojoj je trebao fakultet i 20 i kusur godina pa da propiše. A on, ne samo da je tada uveliko bio urednik u Danima, već je učestvovao u osnivanju te novine, kao i Fantoma slobode, u kojem je bio zamjenik glavnog i odgovornog urednika.

Duboko zarovljen u stripove i knjige, doimao se apolitičnim, ali svaka njegova priča, bilo da ju je ispričao na Radiju Zid, u serijalu “Josif i njegova braća”, ili je objavio u nekom časopisu, to je demantirala. Bilo da je pisao o potrazi za tajnom formulom spravljanja džema od malina ili detektivskoj potrazi za mrežom podzemnih hodnika u Sarajevu gdje žive džinovski pacovi, Karim je zapravo pisao o politici, o onome šta ona u svojoj suštini nosi – korupciji, ideologijama, licemjerstvu…

Samo u priči Tajna džema od malina, na svega pet-šest stranica, on je prošao kroz povijest čovječanstva, protutnjao kroz njegove velike mitove i legende. Redajući činjenice vješto poput Googlea, ali u vrijeme kada Google nije ni postojao, Karim je, dok su mu nad glavom tutnjale granate, uz blijedi plamen svijeće, tragao za apsolutnom istinom i raskrinkavao one što su njome pokušavali ovladati.

O svemu tome je pisao idući kroz hodnike vlastite fantazije, tako je vješto pakujući da su mnogi upali u zamku i povjerovali da su njegove priče zapravo dokumenti. Tako su nedavno dva sarajevska revijalna magazina, bez ikakve sumnje u vjerodostojnost, objavili “ekskluzivne” tekstove o tome kako je Walt Disney inspiraciju za lik Šilje pronašao u Sarajevu u liku Jakoba Esailovića, što je zapravo izmišljeni lik iz Karimove priče Čovjek sa Šiljinim licem.

Ne znam samo kako im je promakla priča iz rata, kada je s Miljenkom Jergovićem, za satirični dodatak Danima, pisao o navodnoj pomoći Saudijske Arabije herojskoj Bosni i Hercegovini u vidu gumenih minareta, koji se pri udaru granate samo poviju, a onda ponovo isprave i isprse pred neprijateljem.

Odlazak u predstavu

Karim je bio biće koje se skoro hranilo umjetnošću. Kada bi ko u ratu imao priliku izaći van grada i pitao šta da mu donese, on je uvijek odgovarao isto – knjige i stripove.

Tako sam se i ja nekim čudom našla u Francuskoj, gdje sam na poklon dobila komplet specijalnog, tvrdo ukoričenog izdanja kultnog belgijskog stripa Avanture Tintina. Zagledala sam taj komplet, brat bratu težak dvije kile, i pomišljala da ga ostavim, a umjesto tog “tereta” na povratku u sarajevski pakao u kofer ubacim još pokoju konzervu. A onda sam se sjetila Karima.

Za nekoliko dana Tintin bio je u Karimovim rukama. Kad sam vidjela kako ga nestrpljivo prelistava dok mi se zahvaljuje, znala sam da mi druga Ćaba ne treba. Ushićenje koje je kod njega izazvao taj poklon moglo se mjeriti samo sa ushićenjem Sarajlije kojem su u to doba javili da dođe u Caritas ili Merhamet i preuzme paket s brašnom, uljem i svijećama.

Samo u jednoj priči, na svega pet-šest stranica, redajući činjenice kao da ih vadi iz Googlea, a kada Google nije ni postojao, Karim je protutnjao kroz povijest čovječanstva, tragao za apsolutnom istinom i raskrinkavao one što su njome pokušavali ovladati.

Karim je poginuo samo tri mjeseca prije zvaničnog završetka rata, u 24. godini. Za njegovu smrt saznala sam u Švicarskoj. Prvo što sam pomislila bilo je da se Karim samo šali, da je to jedna od njegovih fantazija, priča za koje će opet morat dokazivati da je izmišljena. Nažalost, ova je bila istinita.

A meni je, u beskrajnoj boli za kolegom koji je imao talenta, znanja i dara za tri galaksije, opet naumpala jedna epizoda iz redakcije.

Bila je zima 1994. godine, a u redakciji nas samo dvoje-troje, šporet i pretis lonac, u kojem je jedna kolegica povremeno kuhala ručak i nosila ga kući. Taj dan pravila je grah i, prije nego je istresla svu sadržinu iz kesice, upitala je hoće li neko da mu “ga razbaci”. Ja nisam bila zainteresirana, pa je pitala Karima.

Ne dižući pogled sa kompjutera, rekao je: “Ne treba, sve znam, ionako ću brzo umrijeti.”

Opet neka njegova fantazija, pomislila sam, a on je dodao: “Stvarno, jedna Ciganka mi je gledala u grah i rekla da ću umrijeti u 24. godini.” I nastavio je pisati.

Grah je, malo iza toga, završio u pretis loncu.

A gdje je Karim, gdje je, što bi rekao Ivan Lovrenović, ono najbolje što je Sarajevo imalo?

Eno ga gore, na Džidžikovcu, u Sarajevskom ratnom teatru. Ima 24 godine i sa svojim prijateljem Nihadom Kreševljakovićem, sa Selmom Spahić, sjajnom rediteljkom, glumcima Snežanom Alič, Albanom Ukajem, Jasenkom Pašićem, Erminom Bravom, Adijem Hrustemovićem, Benjaminom Bajramovićem, s Damirom Imamovićem i mnogim drugim blistavim momcima i djevojkama koji su Tajnu džema od malina pretvorili u fascinantnu teatarsku predstavu, od subote navečer, iz noći u noć, nastavlja traganje za originalnom formulom, koja datira još iz “praskozorja ljudskog postanka”.

Izvor: Al Jazeera