Posustajemo. Opet kalkulišemo. Osluškujemo druge, zanemarujemo sebe. Tako blizu, a tako daleko.
Ovako bismo mogli sažeti utiske javnosti nakon pretposljednjeg nastupa rukometne reprezentacije Bosne i Hercegovine u kvalifikacijama za Evropsko prvenstvo 2020.
Bolan poraz od Bjelorusije otrijeznio je uzavreli Mejdan i ohladio sparnu junsku noć. Igrao nam je i remi, ali stanje na terenu nije štimalo od samog početka, pa smo 60. minutu dočekali sa šest golova zaostatka.
Za čeličnu i ustrajnu bjelorusku strategiju lijeka nije bilo. Visoka očekivanja podignuta u danima pred utakmicu ubrzo su splasnula. Sve je upućivalo na još jedan gubitak unaprijed dobijene bitke.
Dotadašnji rad i trud, činilo se, ostaje u sjeni gorke tuzlanske noći.
Selektor Šuman, vidno izrevoltiran prikazanim, sportski je čestitao protivničkoj ekipi, rekavši: “Imali smo ogromnu šansu da prvi put završimo ovaj posao ovdje i odemo na Evropsko prvenstvo, pa da u Češkoj bude sasvim drugačije. Imamo opet tu šansu, da vidimo kako to izgleda.”
I upravo tu, u najtežim trenucima, kada su sve raspoložive strelice uperene ka rukometnim “Zmajevima”, nepokolebljivi selektor pronalazi posljednje atome optimizma, razbijene na mikrodjeliće, ne bi li ih u samo nekoliko dana barem pristojno posložio pred zahtjevan ispit zvani Češka.
EHF-ov crveni karton
Vijest da će EHF, krovna evropska rukometna organizacija, suspendirati Rukometni savez Bosne i Hercegovine, odnosno reprezentaciju i klubove, odjeknula je u augustu prošle godine u domaćim medijima.
“Iz EHF-a su istakli da u potpunosti imaju razumijevanja za rukomet u Bosni i Hercegovini, ponajviše zbog kvaliteta naših igrača i brojnih rukometnih zaljubljenika, ali će zbog trenutnih okolnosti biti primorani suspendirati Rukometni savez Bosne i Hercegovine. EHF ima sve informacije o situaciji u Rukometnom savezu Bosne i Hercegovine kada su u pitanju pravni, finansijski i organizacioni aspekti, a ostavka koju je podnijela generalna sekretarka Lejla Hairulahović, kao jedina kontaktna tačka, bila je kap koja je prelila čašu”, pisalo je.
A šta to smeta adresantu iz Beča? Kolokvijalno, reklo bi se: sve. No, krenimo redom. Rukometni savez FBiH i Rukometni savez RS-a 15. juna 2017. osnovali su novi Rukometni savez Bosne i Hercegovine.
Početkom ove godine RSBiH je od Porezne uprave FBiH zatražio novi ID broj i dobio negativan odgovor. Savez je osnovan 1994, ali 2002. i 2008. nije izvršio obaveze preregistracije u skladu sa zakonom.
Zbog toga RSBiH nije bio upisan u Registru udruženja u Ministarstvu pravde Bosne i Hercegovine. U junu 2017. ponovo je upisan u Registar Ministarstva, pa se postavlja pitanje kako tretirati status i djelovanje Saveza u posljednjih desetak godina i kome pripisati dugovanja izazvana uskointeresnim poslovanjem njegovog rukovodstva?
Porezna dugovanja starog RSBiH, prema podacima Porezne uprave, premašuju cifru od 1,6 miliona KM, dok, prema riječima Gordana Muzurovića, direktora reprezentacije, dosežu do čak 3,5 miliona.
Izdavanjem novog ID broja dovela bi se u pitanje naplata tih dugova jer bi, pravno posmatrano, novi registrirani subjekt krenuo od nule, tj. tretirao bi se zasebno. Čak i da postoji mogućnost izmirenja, ona je onemogućena blokadom računa Saveza.
Dakle, sve što bi on i zaradio kroz sponzorstva, donacije i pomoć direktno bi se putem Porezne uprave prebacilo na račune povjerilaca. A to bi trajalo sve do potpunog izmirenja navedenog duga, što sprečava Savez da zadovoljava one minimalne potrebe, poput kupovine aviokarata, izradu dresova, plaćanje smještaja…
Povrh svega toga, tragedija se nastavlja deložiranjem iz službenih prostorija zbog neplaćanja zakupnine. U jednom trenutku doslovno je sve blokirano. Ostali su samo Šuman i igrači.
Deset sati do Slovačke
Svanula je odsudna nedjelja, 16. juni 2019. Sat otkucava 18 sati, dvorana u Ostravi djeluje poprilično ispunjeno. Domaći navijači u opuštenoj, gotovo festivalskoj atmosferi pozdravljaju svoje pulene.
Česi su svoj cilj ovjerili pobjedom nad Finskom i sada kao vodeći dočekuju reprezentaciju Bosne i Hercegovine, kojoj sve osim poraza ide u prilog. Sudija zviždukom označava početak još jednog historijskog duela. Koliko smo ih samo imali, a ispustili, pitam se.
I ponovo iz prikrajka vjerujemo. Nadamo se da će Fortuna barem jednom biti okrenuta imenima na plavo-žutim dresovima.
Ovi momci, volonteri, entuzijasti, patrioti – nazovite ih kako hoćete – baš oni zaslužuju da još jednom ugledaju svjetla velike sportske pozornice. Ta nismo jednom čitali kako su našim rukometašima jedva osigurali “prevoz kombijem” na kvalifikacijsku utakmicu.
Pa do Španije su u novembru 2016. avionom otputovali iz džepa selektora Šumana. Isto se dogodilo i s pripremnim utakmicama protiv Saudijske Arabije u Srbiji i Makedonije u Skoplju, kada je opet svojim entuzijazmom (čitaj: novcem) “uskočio” selektor.
Sve je tada bilo plaćeno, a na Savezu samo da riješi prevoz. No, i to je bilo previše. Sjetimo se samo putovanja od nekoliko stotina kilometara do Danske, gdje smo u junu 2015. također imali priliku izboriti EP. Na tu utakmicu otišli su – autobusom! Nije se jednom dogodilo da doslovno iz autobusa iskaču na parket.
U januaru 2016. na putu za Slovačku proveli su nevjerovatnih deset sati i, uprkos tome, pobjedom ovjerili plasman u baraž za SP. Deset sati!
300 Spartanaca
Isti ti momci, koji jedva da imaju upotpunjene komplete dresova, sinoć su svojom, slobodno mogu reći, državničkom rapsodijom demonstrirali inat silan bosanski u svom punom naletu.
Čitali smo ga u svakom trku, duelu, skoku, napadu, odbrani. Vidjeli u sve i jednom pogotku nezaustavljivog Prce, tog hercegovačkog gorostasa što lomi odbrane uprkos kasnim 30-ima. Oslušnuli u rasplamsalom Mirsadovom bijesu, kada je pred kraj utakmice isključen.
Osjetili u Šumanovom nervoznom šetkanju oko klupe. Doživjeli kadrom slavodobitno uzdignute ruke Karačića, neposredno po vatrenom cijepanju češke mreže, koji nam je 30-ak sekundi prije kraja čekirao karte za Euro.
Bosanskohercegovačka zastava ponosno će se vihoriti na evropskoj rukometnoj paradi odabranih nacija sljedeće godine u Austriji, Švedskoj i Norveškoj.
Nismo im dovoljno zahvalili ni za 2014. i SP u Kataru, a već su nam ostavili u amanet novi podvig kao jedina reprezentativna selekcija koja je objedinila nastup na dva velika takmičenja. Posramili su sve oko sebe i poslali nedvosmislenu poruku “hejterima i grobarima reprezentacije”.
Dočekat ćemo ih kao šampione, heroje, idole, jer to jesu.
Kitiće se njihovim perjem i ovi i oni, ali jedno ostaje neotuđivo zapisano: bosanskohercegovački rukometaši poput 300 Spartanaca odigrali su krvavu bitku “povratka otpisanih”.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera