Povratak kući za posljednji pozdrav Madibi

Južnoafrikanci su odavno sami, a Mandelino povlačenje iz javnog života 2004. bilo je priprema za ovaj dan (Reuters)

Piše: Azad Essa

Vraćam se kući sa određenom dozom drhtavice da izvještavam o odlasku Mandele.

Ovo nije priča o kojoj sam ikad želio izvještavati, iako sam o njoj razmišljao godinama prije nego što sam postao novinar.

Nekoliko sati prije službene objave prijatelji iz moje domovine prenosili su informacije koje su čuli. Iako je južnoafričko Predsjedništvo činilo sve što je moglo da drži u tajnosti sve što se događalo u vezi s Mandelom, uvijek postoji nečiji ujak koji poznaje nečijeg ujaka ko poznaje nekoga u Mandelinom domu.

Tokom protekle godine kružile su razne glasine o Mandelinoj smrti i navodnom neminovnom bjelačkom genocidu.

Odlučio sam da ignorišem posljednje glasine.

Otac nacije

Prošle godine dobio sam poruku od prijatelja mog prijatelja, koji je poznavao bivšu odgajateljicu zaposlenu u porodici Mandela. Glasila je da je starac preminuo, a da Predsjedništvo čeka podoban trenutak da objavi tu vijest.

Vjerovao sam da je to, možda, istina, ali nisam žurio da objavim vijest o njegovoj smrti.

Iskreno, nevjerovatno je, skoro mučno, koliko je puta u posljednja 24 mjeseca ovaj čovjek ‘preminuo’. Bio sam sve manje zainteresovan da pratim tu “priču” kako je pristizala koja glasina, koji potres.

S obzirom na počasti koje mu danas odaju, izgleda da je Mandelina izdržljivost značila mnogo više potlačenim nacijama i narodima, nego predsjednicima, narodima i privilegovanima u državama koje su podržavale aparthejd ili nisu mnogo o njemu razmišljale, sve dok su im neupućenost ili izbjegavanje više odgovarali.

Čak i prije nego što se dogodila, Mandelina smrt postala je još jedan proizvod koji treba preuzeti s interneta, podijeliti, konzumirati.

Međutim, njegov odlazak mnogo znači Južnoj Africi i njenom narodu.

Ovo je nova nacija, a Mandela je bio njen otac. Čak i ako je država samo na korak od punoljetstva, bol spoznaje da ostaje prepuštena vođama koji su ispod prosjeka je momentalno zastrašujuća.

Međutim, Južnoafrikanci su odavno sami. Njegovo povlačenje iz javnog života 2004. godine bilo je priprema za ovaj dan.

Ostatak svijeta izvan Južne Afrike tvrdi da je i njima mnogo značio. Smatra se posljednjom od velikih ikona 20. vijeka.

Ovo globalno poštovanje je prilično neprikladno, uzimajući u obzir da su moćnici aparthejd smatrali prilično legitimnim, sve dok nije eksplodirao.

Ono što, međutim, sigurno znamo jeste da će, od Gaze do Kašmira, drugi potlačeni narodi gledati na Mandelu sa velikim poštovanjem.

Pripadnici drugih oslobodilačkih pokreta su čitali njegove knjige, poznavali njegov put i nisu dovoljno blesavi da vjeruju kako je njegova borba od početka do kraja bila sasvim nenasilna.

Ispit zrelosti

Mandela nije bio rođeni ubica, ali nije ni bio spreman da osudi nasilje protiv države koja se pokazala nezainteresovanom za pregovore.

Uprljao je ruke i postavljao pitanja o legitimnosti tadašnje južnoafričke države zbog njenih drakonskih zakona, te postao vrhovni komandant oružanog krila Afričkog nacionalnog kongresa.

S obzirom na počasti koje mu danas odaju, izgleda da je Mandelina izdržljivost značila mnogo više potlačenim nacijama i narodima, nego predsjednicima, narodima i privilegovanima u državama koje su podržavale aparthejd ili nisu mnogo o njemu razmišljale, sve dok su im neupućenost ili izbjegavanje više odgovarali.

Ostavljajući po strani politiku veličanja Mandele, on ni na koji način nije bio perfektan čovjek. Nije bio svetac.

Poznate su njegove greške u prosuđivanju, čak i kad je zbog njegovog statusa potrebno da sveukupni narativ diktira stvaranje neke vrste modernog sveca.

Nova pitanja neminovno će iskrsnuti u sjeni njegove smrti. Neminovno je da će iscuriti još istina o pomirenju, ispisanih malim slovima.

Možda će se općeprihvaćeni narativ južnoafričke tranzicije prikazati kao sumorni mit, a ne kao čudo modernog doba.

“Kada Mandela ode” uvijek je predstavljalo veliki upitnik u ovoj zemlji, kao i onima van nje, koji su uvjereni da je krvoproliće jedina prirodna posljedica.

Međutim, dok putujem kući znam da je odavno isteklo prosuđivanje koje je u srži ovog pitanja.

Ksenofobni napadi iz 2008, brutalnost masakra u Marikani i svakodnevni, jadni štrajkovi uslužnih djelatnika u gradovima širom zemlje podsjećaju nas na to da nas stara borba nikada nije napustila.

Pitanje je kakvu zrelost Južna Afrika sada želi.

Izvor: Al Jazeera