Potrošačka šizofrenija: Zadržimo zdrav razum

Čitava armija juriša na trgovine, a većini njih u očima se čita strah od gladi kakav se nije mogao vidjeti ni u vrijeme opsade Sarajeva, piše autor (Pixsell)

Bila je u našem djetinstvu jedna sjajna priča Branka Ćopića u knjizi Stari nevjernik, zvala se „Propast oca Gerasima“. Riječ je o nekakvom popu, kojem se, ako se dobro sjećam, uselilo u dušu nekakvo prokletstvo i strah da će ostati bez hljeba, umrijeti od gladi, smrznuti se od zime i skončati od neimaštine i dubokog siromaštva. Zato je svuda trčao da kupi sve što se prodaje i da uzme sve što se dijeli, uvijek živeći u panici da će zakasniti…

Baš tako nekako izgledaju ljudi u Bosni i Hercegovini ovih dana. Trče u prodajne centre, grabe korpe i kolica i tovare i trpaju sve što im dođe pod ruku, od brašna i ulja do toalet papira.

Niko ne zna odakle su, u stalnoj kuknjavi zbog neimaštine i besparice, izronile tolike marke da se kupuju zalihe i za nekoliko mjeseci unaprijed.

Bilo bi logično da trgovci u marketima i samoposlugama zadovoljno trljaju ruke jer ne mogu stići da donesu onoliko robe koliko narod u svojoj bjesomučnoj jurnjavi trpa u korpe i nosi prema kasama. Ali i njima je, izgleda, dozlogrdila ova panična jurnjava za namirnicama, pa preko oka gledaju nezasite mušterije. Uplovili smo u ludilo epskih razmjera – da trgovci apeluju na potrošače kako je besmisleno toliko kupovati.

Tako jedna kasirka u prodajnom centru grmi na sav glas i ne birajući riječi dok gleda nekog sitnog starčića kako se povija pod teretom vreće brašna od 25 kilograma, nabadajući drhtavim staračkim nožicama i teturajući prema najbližoj kasi.

„Vidi ovoga, molim te, ovo  mu je četvrta vreća od jutros, koliko li on misli živjeti? I bez virusa neće stići potrošiti ni prvu, a kamoli ovu što sad nosi“, proriče bijesna žena mračnu i zlokobnu sudbinu zajapurenom i zadihanom starcu, koji, kad se čovjek malo bolje zagleda, baš i ne izgleda kao neko ko bi bio u stanju pružiti pristojan otpor i mnogo slabijim napastima od korona virusa.

Onaj sa četvrtog sprata od stana napravio skladište. Od vreća, kesa, kutija i konzervi ne vidi mu se ni kvadratni centimetar parketa, ali se čitava familija za samo dva dana tako izvježbala u preskakanju fortifikacijskih prepreka kao da im je lično Tarzan utemeljitelj porodice. Otkako mu je gospođa prije tri dana proglasila stanje prirodne katastrofe i imenovala se šefom kriznog štaba, u toku su logističke pripreme za 30 godina vanrednog stanja.

Druga krajnost

Doista, šta se događa s ljudima? Čitava armija juriša na trgovine, a većini njih u očima se čita strah od gladi kakav se nije mogao vidjeti ni u vrijeme opsade Sarajeva, i to za čitavog njenog trajanja.

Daj Bože da je to samo trauma od sjećanja na siromašno djetinjstvo, ali sve ukazuje na to da je problem mnogo veći. Panika se širi neuporedivo brže od virusa, zahvatajući i one koji nikad ni pomišljali nisu na stvaranje nekakvih zaliha. Čak i najsabraniji građanin, kad vidi ljude sa svim tim kesama i cekerima, počne razmišljati kao u groznici: možda ovi ljudi imaju pravo, možda bi trebalo odmah krenuti u kupovinu? Šta je najbolje kupiti u ovoj situaciji – brašno, ulje, šećer, konzerve???  Šta ako zakasnimo, pa nam ne ostane skoro ništa? A kad se takva pitanja počnu rojiti po glavi, eto nas u kupovini za petnaest minuta sa istim onom izbezumljenim izrazom lica i strahom u očima kao i kod svih ostalih.

Ali ako ćemo u ovoj kriznoj fazi zadržati bar dio zdravog razuma, moramo se zapitati – ima li razloga za ovakvu „potrošačku šizofreniju“. Ako poslušamo nadležne, reklo bi se da nema. Kažu da je situacija pod kontrolom, da su zalihe dovoljne i da će trgovine biti redovno snabdijevane.

Iskustvo nas, doduše, uči da nemamo nekog pretjeranog razloga da se potpuno pouzdamo u institucije i njihova obećanja, ali nema nikakve sumnje da je nedopustivo veliki dio populacije otišao u drugu krajnost sa svim negativnim posljedicama takvog ponašanja.

Prazne police, bar u ovoj fazi, sigurno nisu rezultat nekakve spoznaje da su rezerve ispražnjene, nego su u prvom redu direktna posljedica vještački stvorene nestašice kojoj smo kumovali upravo mi – preplašeni građani.

S druge strane, ko nam to može propisati koliko će kriza oko korona virusa trajati? Možemo se mi pripremiti za tri-četiri mjeseca i nabaviti zalihe za to vrijeme, ali šta ako se ispune zlokobne prognoze pojedinih stručnjaka da ćemo živjeti ovu pandemiju do proljeća 2021? Znači li to da sad treba krenuti u novi juriš na trgovine i stvoriti zalihe za još šest mjeseci ili godinu dana? I gdje da ih držimo – u svojim kućama i stanovima? A šta ako se u međuvremenu pokvare?

Definicija stanja u našim dušama

Oduvijek je na ovim našim balkanskim prostorima vladao domaćinski duh. Nema kuće u kojoj nije bilo hrane i svega ostalog dovoljno za „ne daj Bože“.  Ljudi su kroz istoriju prevalili preko glave i ratove i nestašicu i bolesti i nevrijeme, ali teško je čak i u knjigama pronaći primjere tolikog straha kakav vlada danas. Možda je ipak vrijeme da zastanemo i pogledamo oko sebe – niko ne može stvoriti sebi zalihe da mu traju čitav život. Ako i može, to će značiti da mu život neće biti dugotrajna kategorija i da onda ionako nema razloga da se sprema „na duge staze“.

Jednom davno je pisac Abdulah Sidran rekao jednu briljantnu  misao: „Nije tragedija ono što je život učinio od nas, nego ono što smo mi učinili od onoga što je život učinio od nas.“

Iako je napisana u nekom drugom vremenu i drugačijim okolnostima, od ove rečenice nema bolje definicije sadašnjeg opsadnog stanja u našim dušama, niti bi se mogla izmisliti i napisati.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera