Piše: Ahmed Hrustanović
Danas je 13. godišnjica od ukopa prvih žrtava genocida u Srebrenici u Memorijalnom centru Potočari. Mnogo je godišnjica i datuma koji se u Srebrenici obilježavaju. Srebrenica je, između ostalog, sinonim za obilježavanje godišnjica. Nije jednostavno pratiti taj ritam, ali majke Srebrenice, kao izdržljivi maratonci, nikada ne odustaju, niti propuštaju ijednu.
Dolazio sam u Srebrenicu kao srednjoškolac. U to vrijeme se počelo s gradnjom Memorijalnog centra u Potočarima. Svaka moja posjeta Srebrenici, prije nego što sam se vratio da u njoj živim, prolazila je teško i sa suzama. Nakon posjete Srebrenici, dugo se nisam mogao vratiti u svoj kolosijek. Danas sam navikao i teško bih bez Srebrenice, bez svoje boli i potresnih sjećanja, ali i onih lijepih iz djetinjstva, i onih koje trenutno nastaju u tom gradiću.
Gledao sam beton na koji se treba postaviti musala (molitveni prostor) i ploče s imenima. Još tada sam razmišljao kako će Memorijalni centar biti veliki projekat i jedan od najvećih dokaza genocida nad Bošnjacima.
Rastanak i ‘susret’
Među 600 žrtava, tog marta 2003. godine ukopan je moj djed, majčin otac Bekir. To je bilo prvi put da sam ukopao nekog od svojih najbližih. Mog djeda Bekira slabo se sjećam. Znam samo da je bilo veliki radnik i da je imao puno djece. Zato se danas ponosim sa sedam svojih tetki i još više se ponosim s dajdžama, Bekirovim sinovima. Pamtim ga i kao dobrotvora. Sjećam se da su ga svi osuđivali, u prvim godinama agresije, dok još nisu bili izbjegli sa sela u Srebrenicu, da je svoje zalihe hrane dijelio svakom onom ko bi mu na vrata došao, a tada ih je puno dolazilo.
Nakon pada sela Dedići, doselio se u Srebrenicu, gdje je i sam bio primoran na prosjačenje i preživljavanje, kao većina stanovnika. Često hljeba nisu ni po tri dana očima vidjeli, a o soli i šećeru su samo sanjali. Pričali su mi, a kasnije sam se i uvjerio, čitajući pisma koja su stizala preko Crvenog krsta, da mu je na kuću pala paleta hrane, tonu i više teška. U Srebrenici je bilo ustaljeno da se, ložeći logorske vatre duboko u noć, čekaju avioni koji bacaju hranu na paletama. Te palete znale su nekad napraviti štetu, a nekad ubiti čovjeka ili više njih prilikom pada.
Za djeda Bekira bilo je to previše hrane te je veliki dio podijelo. Opet, nakon nekoliko dana, nisu imali šta jesti Čekali su neku novu nafaku, ili barem “lanč paket”.
Nakon pada UN-ove zaštićene zone, djed Bekir je sa ženskim članovima svoje porodice otišao u Potočare, a šesnaestogodišnji mu sin Mujo i stariji sin Šaban otišli su preko šume, da traže spas i put do Tuzle.
Ni Bekir, ni Mujo, ni Šaban se više nikad ne vidješe, niti dođoše svojima. Šaban iza sebe ostavi petero malodobne djece, sve jedno drugom do uha. Mujo ostavi svojih 16 godina, svih 16 svojoj Srebrenici dade, a Bekir ostavi sve nas. Jadan kraj drugog leže ukopani u Memorijalnom centru. Tu su se ponovo sastali. Memorijalni centar Potočari je mjesto susreta najmilijih, kako onih živih, tako i onih u genocidu ubijenih.
Slike prošlosti
Možda su se Bekir i Šaban sreli još jednom prije smrti u Pilici kraj Zvornika, mjestu gdje su svoju dušu pustili. Možda su baš tu pitali za Muju, koji nije stigao dalje od Budaka, par stotina metara od Memorijalnog centra. Iz ICMP-a su rekli da je Mujin skelet čitav, nijedna koščica mu ne fali, a Šabanu i Bekiru, rekli su, puno kostiju nedostaje, jer su premještani iz grobnice u grobnicu.
Vjerujem da se oni, i svi drugi koji su u Memorijalnom centru Potočari ukopani, gledaju svoje mjesto u raju, čekajući Sudnji čas. Raduju se svakom našem dolasku i svakom našem prolasku pored njih, pa i onda kada projurimo u svojim automobilima pored Memorijalnog centra i samo pogled i uzdah im pošaljemo. Uvjeren sam da i oni jedva čekaju godišnjice ukopa i svaki 11. u mjesecu, jer tada se najviše nas živih okupi da se s onim našim, koji nisu živi, “vidimo”, ispričamo, i svoju dušu olakšamo baš njima, jer oni nas najbolje razumiju.
Prisjetimo se i trenutaka, onih lijepih, provedenih s njima, jer najviše tada, dok stojimo iznad njihovih mezara, naviru slike prošlosti. One lijepe slike, pokošene livade i sijela kraj usijane furune. Sjetimo se kako smo tukli jabuke za pekmez, želi pšenicu i potkivali konje, a oni su bili s nama. Sada više nema sijela, nema pokošenih livada, ali imamo majke što su nam inspiracija.
Majke Srebrenice zaslužuju sva prizananja svijeta i najviše poštovanja od svih. One su te koje potvrđuju da upornost se isplati. One su najviše doprinijele da se napravi Memorijalni centar i da se svaka godišnjica dostojno obilježi.
Izvor: Al Jazeera