Piše: Vedat Spahović
Saša Vidaković je Sarajlija koji je u Londonu od početka devedesetih. Bio je dizajner nekih od najvećih svjetskih brendova i glamuroznih kompanija. Godinama su ga tražili najbolji majstori ove industrije da radi za njih, kako u Londonu tako i u Milanu. Sada je na čelu svog tima u studiju SVI Design, koji se nalazi oko prepoznatljivog Portobella i Notting Hilla. Tu je još jedan spomenik glamuroze, fenomen zvani Westbourne Studios. Pod tim krovom se okuplja veliki broj svjetskih kreativnih radionica.
Svjetski uspjeh
Meni se učinilo kad sam ga sreo u tom prostoru WS-a da se on tu rodio, kao dijete se igrao i progovorio jezikom tih radionica, išao u njihovu osnovnu kreativnu školu, rastao, sazrijevao, tukao se sa ovim “zapadnjacima” da uspije, da bude bolji od njih.
I onda se odjednom smirio, oženio Francuskinju koja mu je rodila dvoje divne djece, te je sada bogat i uspješan.
Ima svoju firmu od koje je željela komad i Victoria Becham. Dakle, kako god okreneš – dobro uspješan. Ta faca poput Victorije nije samo brandirana nego on njoj radi cijeli vizualni identitet, odnosno objedinjavanje i sihronizaciju realnih linija od haljina preko denima do naočala. Za taj projekat je između ostalih dobio i Šestoaprilsku nagradu grada Sarajeva od ULUPUBIH-a.
E moj Saša…
Ustvari, meni je sa ovakvim uvodom Saša pomogao da malčice pokradem i demantiram Paula Taborija, porijeklom Mađara, oca literature koja analizira Anatomiju Exila, koji kaže: Jednom izbjeglica, uvijek izbjeglica.
Tabori, naime, tvrdi da je potrebno zatvoriti životni krug od rođenja, zabavišta, osnovne, srednje škole, prve ljubavi, preko adolescencije, do ženidbe, gubitka roditelja i vlastite smrti da bi se zvao rođenim Englezom, Amerikancem ili Talijanom. Još jednostavnije; roditi se i umrijeti u istom jeziku, pa da te takvog prihvate i proglase najboljim.
Šta je Saši donio ovakav rad?
“Imao sam sreću upoznati velike ljude – u dizajnu ali i šire – sreo sam Boba Geldofa na Kings Roadu, cugao sa Nikijem Laudom, večeru mi je kuhala Vanessa Redgrave itd. Sve to mi je davalo nevjerovatnu unutrašnju snagu, koja mi je strašno bila potrebna da nadopunim unutrašnji emocionalni i psihološki haos zbog onog našeg rata. Sjećam se, upravo ovaj kontrast je bio nevjerovatno surealan. Imati fantastična iskustva u centru svijeta, a istovremeno gledati preko TV-a kako su parkovi, po kojima sam trčao kao mali, razrovani granatama. Da ne pominjem druge slike. U stvari, da nije bilo dizajna i sporta (kao mahnit sam igrao tenis i basket sa rajom iz Sarajeva, Beograda, Splita) sigurno ne bih ostao sav svoj.”
Uspio se ubaciti relativno brzo u prvi studio Nicka Jenkinsa, gdje je, između ostalog, radio identitet za Teniski savez Velike Britanije i time je ostvario san iz djetinjstva, gledao uživo legende tenisa na Wimbledonskoj travi – Navratilovu, Beckera, Edberga, Samprasa.
Pa, onda, Interbrand, gdje je radio na brandingu za Volvo i redizajnirao Camel brand, te Novo Nordisk, dansku farmaceutsku kuću. Prilikom jedne posjete Sarajevu, nedavno, na fasadi u Pofalićima je vidio 10 metara velikog bika kojeg je nacrtao za Novo Nordisk pet godina ranije.
Naravno, niko u gradu nije znao da je tu bila umiješana sarajevska ruka. U dizajnerskoj struci je kao i u Premier ligi – imaju agente koji dizajnerima uređuju transfere, plate i dobijaju super mjesta, ne samo u Londonu već i po svijetu. Jedino, izgleda, trebaš da imaš talent i iskustvo prvoligaša, ostalo je lako.
Radio je i kao kreativni direktor Landor Associatesa u Milanu i nakon 3-4 godine, vratio se u London i osnovao svoj studio SVI Design, koji se vrti evo već šest godina. Ne kaže kako dolazi do klijenata, ali radi za Harrods, Viktoriju Beckham, luksuzne jahte Azimut Benetti sve do maslinovog ulja sa Šolte, Sarajevo Green Design Weeka, Ivančića i sinova iz Srbije itd.
Tvorac Harrodsovog “rukopisa”
I otkud sada taj vlastiti studio? Ipak, to nema kapacitet velike agencije kao ranije.
“Možda nema, ali sada je sve u glavi. Studio sam zamislio kao komandnu jedinicu. Velike branding agencije, u kojima sam radio ranije, imaju armiju – mi smo mali, ali imamo 20 godina iskustva, talent i energiju – i možemo da osvajamo sve projekte. Samim tim, studio radi u raznim disciplinama i oblastima. Moji asistenti se vrlo brzo nauče da rade sve, ispočetka su malo dezorijentisani, ali ko se ne snađe, nažalost, nije dobar ‘komandos’.”
Rečenica koju sam zapamtio bolje od ostalih koje smo izmijenili, jeste svakako ova:
“Sve zavisi gdje se vidiš, koliko visoko. Čega se bojiš?”
Dalje lamentira:
“Koliko si spreman živjeti svoj san? Kako možeš reći da ne ide, ako nisi ni pokušao. Mi smo dole prvaci priče, diploma i relativizacije svega i svačega.'Ma, šta će on, išao sa mnom u geodetsku. Tu na Malti.’ Ovdje ti diploma takoreći ne treba. Samo portfolio. Izvoli, pokaži šta znaš. Baci šuplju.”
Saša je prije rata dolazio u London dva ljeta i skupljao iskustva. Dolazio je u grad koji je bio i ostao glavni grad dizajna u svijetu, tako on tvrdi. Njegovi izleti do Milana su samo potvrdili da se treba vratiti u London. Kaže da mu je trebalo neko vrijeme da se odvikne od socijalističkog pristupa. Ovdje se dizajn izuzetno cijeni i priznaje.
Shodno tome se i dobro zarađuje. Mada se ne može sve gledati kroz novac i ne može se sve gledati kroz ljubav i predanost radu. Najbitniji je u svemu balans, duhovni, prirodni, ritam i energija koji dođu iz srca. Kad si to pokvario, pokvario si i zdravlje.
Saša je “dobra vijest”, dobra vibracija. Pozitivan. Zna znanje, a ima srce. I sada još iskustvo najboljeg. Neke face poput Victorije Beckham nije samo brandirao nego im radi identitet, vizualno objedinjavanje svih komunikacija i njihovo pojednostavljenje do savršenstva. Kaže, ne možeš se jedan dan pojaviti u trenerci, a drugi u odijelu. Biraj. Sve mora biti u strogoj “liniji”:
“Moj studio je zamišljen da sam ja komandos, velike firme imaju armiju”, kaže.
Kako, onda, veliki dozvoljavaju “upad komandosa”, pitam ga?
“Velike i male firme su postale mnogo otvorenije u tom pristupu.
Samo ako demonstriraš da znaš i da umiješ. Kao, naprimjer, za ogromnu farmaceutsku kuću koja proizvodi insulin NovoNordisc. Ili Camel cigarette, čitav posao oko toga. Međutim, jedno drugo prestiže, dolaze manji, pa opet veći, dobra priča ide od usta do usta.”
Da li se osjeća kriza?
Naravno, kaže! Dosta velikih agencija je stesalo više od pola zaposlenih. Ne može više kao što je bilo prije. Sve što je bilo na staklenim nogama polomljeno je.
Izvor: Al Jazeera