Oglasi

Portoriko - tamo gdje je raznolikost dobrodošla

Raznolikost boja, rasa i jezika, daje posebnu čar Portoriku, a posebno glavnom gradu San Juanu.
Velikobrojne mačke koje vas zavodljivo posmatraju i ne dosađuju vam tražeći hranu, su atrakcija San JuanaSabiha Hadžimuratović/Al Jazeera

Piše: Sabiha Hadžimuratović

Za sve one koji su opsjednuti jedinstvenim putovanjima, koji vole dobru zabavu i beskrajne izazovne plaže, Portoriko bi im trebao biti na popisu želja.

Ja priznajem da sam zaljubljena u Karibe, tropsku klimu i sve što ona nosi sa sobom a to je: raznovrsne geografske osebujnosti, zanimljiv i raznovrstan biljni i životinjski svijet. Moji utisci su i da je taj kompletan svijet nekako drugačiji od nas Europljana. Ljudi su vidno smireniji, veseliji, strpljiviji od nas.

Imaju potrebu da se na svakom koraku artistički izražavaju i ne gnjave jedni druge poput većine nas glupostima i bezvrijednim stvarima. Kad stupite na tlo ovog čarobnog otoka, zaboravite na sve brige.

Pa i sami stanovnici se doimaju da im je najviše stalo do veselja. Ponekad mi se činilo da nam daju znakove poput onih: “Nama treba samo hljeba i igara! Ako se nađete u jezgru starog San Juana, i uđete u bilo koji klub, ta misao će vas pratiti i narednog dana. Još na ulici se pleše salsa, poznati i nepoznati partneri, nije važno, samo da je veselo. Kad je moje društvo došlo u jedno od tih mjesta za zabavu, čuli smo samo poziv da se penjemo na podij!“.

Ubrzo smo shvatili da je salsa u krvi svakog Portorikanca. Raznolikost boja, rasa i jezika, daje posebnu čar ovom otoku, a posebno glavnom gradu San Juanu.

Stanovnici Portorika su i kulturološki i rasno izmiješani. U ranom 18. vijeku, Španjolci koji su prvi bili tu, ženili su se Taino indijancima da bi se otok što više naselio. Kasnije, da bi se održao korak u razvoju poljoprivrede i gradnje infrastrukture bili su im potrebni afrički robovi, te su ih zato tu i dovozili. Došao je tu i veliki broj Kineza, a kao emigranti su se naselili i Evropljani: Italijani, Nijemci, Francuzi, pa čak i ljudi iz Libana.

Španjolci su i dugo poslije službenog  gubljenja otoka, nastavili da se tu naseljavaju, a najveći val emigranata bio je 1960. godina kad su hiljade Kubanaca prebjegli iz Kube da bi zauvijek ostavili iza sebe komunistički režim Fidela Castra. Tu prelijepu raznolikost uočite čim kročite na tlo ovog otoka.

SAD današnji vladar

Portoriko se nalazi između Dominikanske republike i i Djevičanskih otoka, djelimično u Karipskom moru i Atlanskom okeanu. Zajedno sa Kubom i Haitijem, čini velike Antile, drugi naziv  za ova otočja. Antili je ime koje je nastalo od latinske riječi ante ilium, što znači: Otoci ispred. Dobili su ga još u doba Cristofora Columba, koji ih je pronašao,misleći da su prethodnica otočja pored Indije. Na sreću, umjesto u Indiju, poznati moreplovac je došao na Karibe, i otkrio i Antile i Sjevernu Ameriku.

Portoriko je udaljen 1.600 kilometara od Floride, a SAD je njihov današnji vladar, mada taj otok ima široku lepezu autonomije. U razgovoru sa lokalnim stanovništvom, doznala sam da bi oni, ipak, voljeli da su samostalna država.

Jedan dio  lokalnih  poslovnih  ljudi znaju da cijene i ono što im Amerika donosi. Vlasnik pekare u kojoj je predsjednik Obama prilikom svoje prve službene posjete San Juanu posjetio njegov objekat, te sa stanovništvom ovog kraja doručkovao tipični otočki burito, postavio je i poveliku ploču sa natpisom o ovom događaju, pored koje se mnogi turisti ali i Portorikanci rado slikaju.

Drugi, sa žalom tvrde da bi sve bilo bolje da se sami organizuju i da im je satisfakcija da imaju bar svoju od FIFA-e priznatu odvojenu fudbalsku reprezentaciju. Konobar u restoranu gdje sam sa društvom ručala ukusne riblje specijalitete kaže: „Mi volimo svoju zemlju, vjerni smo svojoj kulturi, folkloru, gostoljubivosti i našem načinu života. Naša hrana je posebna, naša muzika je inspiracija onim u Sjedinjenim Američkim Državama i izuzetno smo privrženi našim porodičnim običajima.“(Saznala sam poslije da ima više od 300 tradicionalnih porodičnih običaja koji su uobičajeni samo u Porto Riku).

Jedan drugi građanin nam došapnu: “Najviše volimo da u bilo kom sportu pobijedimo Sjedinjene Američke Države. Eh, tugo...baš nedostižno!“

Portoriko ima više od 700 kilometara obale, ako se uzmu u obzir i manji otoci koji mu pripadaju. Zbog svoje veličine, nema dugih rijeka, niti velikih jezera.Najduža rijeka je Grande De Arecibo, koja teče na sjeveru. Manje rijeke koje pripadaju južnom slivu, obično ljeti presuše, te nemaju nikakvog niti turističkog niti privrednog značaja. Ali, kad su obilne padavine, onda postanu zloćudne i poplave većinu ravnog i naseljenog priobalja.

Nekoliko hiljada vrsta tropskog bilja raste u Portoriku, uključujući drvo Ceiba, sa jakim stablom i predivnim crvenim cvjetovima. Na sjeveru preovladavaju orhideje , drvo mahagonija, a na jugu kaktusi, palme i razne vrste niskog rastinja. Na otoku nema velikih krvoločnih životinja ali ćete biti iznenađeni koliko i na poznatim plažama ima ogromnih i dobro kamufliranih guštera, zvanih iguana.

Kad sam prvi put vidjela iguanu, ne više od dva metra ispred mene na kamenoj plaži, sledila mi se krv u žilama. To je kao iz onih jezivih crtanih filmova o zmajevima i princezama, koje završe brzo u čeljustima ovih ponekad i dva metra dugih nemani. Na moju veliku sreću, svi su me uvjerili su da su iguane bezopasne. Navikle su na ljude i zaista za njih ne mare. Uvjerićete se odmah i sami  da su samo strasni ljubavnici i da se po cijeli dan samo zabavljaju sa svojim partnerima na očigled velikog broja posmatrača, i to bez ikakvog srama. 

Temperatura na otoku se kreće uvijek oko 26 stepeni, te zato možete uživati u suncu i toplom vremenu tokom cijele godine. Dakle, kupaći kostim i lagana pamučna odjeća je sve što vam tamo treba. U januaru, kad sam bila tamo, šetala sam dugo zidinama San Juana. Jak vjetar bi mi bar malo naškodio, da ipak nisam imala i jednu toplu maramu.

Portoriko je dio SAD-a, iako je udaljen tri sata leta od najbližeg grada na Floridi i čak osam sati iz Los Angelesa, odakle sam ja letila za San Juan. Ako se odlučite da pođete u tom pravcu, trebaće vam engleski jezik ali i španski, te novčanik napunjen američkim dolarima. Valuta im je američki dolar.

Poljoprivreda je bila dugo njihov glavni izvor prihoda. Proizvodili su veliku količinu šećerne trske za potrebe Sjedinjenih Država, te kafu i duhan. U posljednje vrijeme, ta proizvodnja vidno stagnira a povećava se proizvodnja mesa, te proizvoda mlijeka i mliječnih proizvoda.Značajan su izvoznik banana, plantana, kokosa i drugih citričnih proizvoda. Pad u proizvodnji poljoprivrednih proizvoda, izazvala je i migracija Portorikanaca, koji su se iseljavali iz ruralnih dijelova i odlazili na rad u SAD. U New Yorku, znaju reći da su im Portorikanci pomogli u industrijalizaciji zemlje, jer su se mnogi siromašni zemljoradnici sa otoka uputili u SAD u potrazi za lakšim životom. Usput, pomogli su i u podizanju najveće ekonomije na svijetu. Računa se da je isti broj stanovnika u Portoriku i onih Portorikanaca u gradu New Yorku,  koji su se pedesetih godina iselili radi siromaštva i loših uslova života.

Današnja ekonomija Portorika je uveliko povezana sa turizmom. Hiljade turista dolaze na otok ne samo zbog izuzetne klime Karipskog mora, zbog raznovrsne flore i faune, ukusne hrane i njihove  kulture, već i zbog kilometrima dugih bijelih pješčanih plaža. Egzotična skrivališta na obalama ovog dragulja, mame uzdahe turista sa svih strana.

Glavni grad je San Juan, sa posebnim šarmom stare ponosne prijestonice i nepobijedive tvrđave. Ovaj grad me neodoljivo podsjetio na Dubrovnik. A nostalgična sam uvijek za našim morem i Lovriencem, tako da mi se San Juan primio k srcu kao moj grad. Staro jezgro grada opasano je sa starim i čarobnim zidinama koje ga uokviruju.Visoki kameni zid se počeo  graditi 1640. godine i gradio se cijelih 160 godina. Niko od graditelja koji su ga počeli graditi, uključujući i njegove projektante, nisu ga uspjeli vidjeti u cjelini. Gradilo se ručno, bez teške mašinerije i spada u jedno od čuda građenja i  utvrđenja. Gradili su ga izuzetni kamenoresci, zidari, radnici, vojnici i naravno, robovi. Završen je 1790. i sa njim je San Juan bio najutvrđeniji grad u ovom dijelu svijeta. Kad je zid završen, bio je dug tri milje ili 4,8 kilometara.

U novije vrijeme, i moderni San Juan je poklonio nešto lijepo starom gradu. Duž cijelog zida izgrađeno je šetalište, tako da se i turisti i građani San Juana mogu istovremeno diviti očaravajućim zidinama i neodoljivoj biserno tirkiznoj boji Karipskog mora.

Šetajući ovom prelijepom šetnicom, zapazila sam stotine mačaka koje se lijeno i zavodnički šetaju parkovima pored mora ili ležerno poziraju na ogromnom kamenju. Zagonetku ovolikog prisustva ovih prelijepih životinja riješila sam sa saznanjem da se posebna gradska uprava bavi ishranom i obezbjeđenjem ovih životinja koje su iz središta grada namjenski preseljene na obale mora, da bi uništavale glodare i sve neželjene gmizavce koje su imali namjeru da se popnu do grada. Pojilišta i hranilice mačaka su ipak mnogo jeftinije od štete koje glodari mogu nanijeti ovom lijepom gradu. Ovu pouku bi trebale izvući i neke druge sredine koje se nikako ne brinu o životinjama, a mogli bi jednim riješenim problemom istovremeno riješiti dva. Ove male zavodnice su mi se nekako u potpunosti uklopile u ambijent. Stoga se i sjetih jednog citata: “Čak i kada su pregojene, mačke znaju zlatno pravilo-iako ste debeli zauzimajte elegantne poze“. ( John Weitz, dizajner).

Kako god, i ove raznobojne, velikobrojne mačke koje vas zavodljivo posmatraju i ne dosađuju vam tražeći hranu, su isto tako posebna atrakcija ovoga grada. Dodajte tu izvanrednu hranu, mnoštvo zanimljivih muzeja u kojima se može mnogo naučiti o istoriji ovog kraja, ljepotu krajolika i plaža, i biće dovoljno da razmišljate o posjeti ovom otoku i da uživate u ljepotama i njegovim izazovima.

Izvor: Al Jazeera