Oglasi

Ponosni ljudi na teškom putu seobe naroda

Prešli smo 1.600 kilometara u dva i po dana na točkovima i 50+ kilometara u cipelama. Podijelili smo tablete, banane, deke, kabanice, baterije, cipele; spojili nekoliko porodica koje su se razdvojile.
Tri dana sa ljudima različitih običaja, tradicije i kulture vas obogati na svaki način, piše autorStefan Pejović

Piše: Stefan Pejović

Vukovar, Tovarnik, Opatovac, Bapska, Spačva, Strašinci, pa čak i Erdut. Prešli smo 1.600 kilometara u dva i po dana na točkovima i 50+ kilometara u cipelama. “Mi” smo zapravo četvorka koja je odlučila nešto učiniti za ljude u nevolji, a uz velikodušnu podršku i pomoć građanki i građana naše zemlje. “Mi” smo Tim, Jim, Sadžida – prijateljica do groba, koja govori arapski i bez koje bi bili i gluhi i nijemi – te autor ovog teksta.

Podijelili smo aspirine, banane, deke, kabanice, baterije, cipele; spojili nekoliko porodica koje su se razdvojile ili u Srbiji, ili u Hrvatskoj, nakon haotičnog ad-hoc slanja izbjeglica u Strašince; upoznali smo Sirijce, Afganistanace, Iračane, pa čak i jednog Iranca, rastafarijanca iz Teherana, koji je krenuo na ljubavno putovanje, kod cure u Pariz. Spakovao se Moni, rekao svima "odo' ja", priključio grupi izbjeglica u Turskoj i - pravac Evropa.

No, vratimo se onima koji su iz nevolje, a ne ljubavi, krenuli na svoj dugi, zamorni put.

Bapska je gradić na granici sa Srbijom, u koji izbjeglice masovno pristižu. Kukuruzi, mrak, lagana kiša i pomiješani tjelesni mirisi, to bih mogao nazvati najupečatljivijim i trajnim sjećanjem na jednu epohu, a koja je tek počela. Čak bih je nazvao novom seobom naroda.

Muškarci u grupama lože vatru ne bi li se ugrijali, ljudi na asfaltu - rijetki imaju šatore - spavaju stisnuti jedni uz druge, djeca plaču, stariji puše i čekaju neku novu informaciju, naredbu za pokret, ili još jednog volontera koji nudi topao čaj. Policija je profesionalna i komunikativna, incidenata skoro i da nema, stotine ljudi pristižu iz sata u sat i tako konstantno danima, mjesecima. Nebrojeno je puno scena i događaja - od smijeha, preko rezignacije do plača.

Potresna scena

Najpotresnija scena kojoj sam svjedočio u Bapskoj odigrala se pod reflektorima vatrogasnog kamiona, kao u pozorištu: mlađa i već treći mjesec trudna žena se požalila da joj se neka čudna tečnost pojavila na donjem vešu. Kaže da hoda već nekoliko sedmica i da je umorna, ali da je zdrava.

Napeto je, svi hoće pomoći, ali ne znaju kako. Govore joj da sjedne, neko donosi klupu, a u međuvremenu dolazi ekipa Crvenog krsta i kaže da ne smije sjediti, nego da legne. Stavljaju deku na blatnjavu zemlju, tik do ceste i žena konačno legne. Dolazi hitna pomoć, žena ulazi u ambulantna kola, na pregled.

Niko ne progovara, ne znamo šta se dešava iza neprozirnog stakla. Plava svjetla ciklično bljeskaju po kukuruzima, dolaze i dvije kćerke trudnice, jedna možda školarka, druga taman pred školu. "Mama, mama", grcaju u suzama. Plaču njih dvije, plače i njihov pratilac, mamin prijatelj, koji ih čuva na putu dok ne dođu do Njemačke, gdje se trebaju konačno spojiti sa ocem, nakon mjeseci odvojenosti. Plačemo i mi. Kao da ste progutali užarenu kuglu, kao da vam je teniska loptica stala u grlu, jeza prolazi od peta do tjemena, suze same idu, tresete se, okrećete oko sebe.

Nakon, činilo se, cijele vječnosti, otvaraju se vrata i Sadžida – koja je doktorima prevodila - nam objavljuje da je sve u redu i da je buduća majka dobro. Uzdasi olakšanja. Majka grli svoje kćerke, koje sad još više plaču, valjda zbog uzbuđenja. Puštaju ih „preko reda“, ulaze u policijski kombi i odlaze prema Opatovcu, prihvatnom kampu u koji pristižu sve izbjeglice koje uđu u Hrvatsku iz Srbije, da bi dalje išli prema Mađarskoj, Austriji...

Naredni dan smo dobili dojavu da se u Spačvi, mjestu relativno blizu spomenutim Strašincima, upravo odvija transport izbjeglica i da ih odatle direktno šalju za Mađarsku. Prvi smo na terenu, prije medijskih kuća. Svi nevoljnici se iz Strašinaca od jutra dovoze na spačvansku željezničku stanicu i ukrcavaju u voz.

Postoji razlika u ponašanju i mentalitetu između Afganistanca i Sirijaca. Prvi su "odlučniji", što znači da se ne ustručavaju doslovno grabiti sve što pokušavate podijeliti. Haos i frustracija, nevjerica i, ponekad, ljutnja su u takvim situacijama neizbježni. Sirijci su mirniji, povučeni i uglavnom ponosni ljudi, a pomoć najčešće odbijaju. Balkanskom prefriganošću ih nagovorimo da prihvate pomoć, ili im „tutnemo“ novac u ruku i potom pobjegnemo... Konačno koristimo naš „talenat“ i za nešto korisno.

Hiljade porcija gulaša

I sve bi ostalo na nama, jedinim volonterima na licu mjesta, da se nije pojavilo 15 makedonskih Albanaca iz Austrije (!), koji su redom članovi muslimanskih udruženja i koji su se u Spačvi stvorili upravo kada je bilo najviše ljudi, oko tri hiljade. Raspakovali se, raširili suncobrane, postavili stolove i iznijeli: banane, jabuke, mrkve, nektarine, sendviče od sira i salame u somunima, te šerpetinu sa dvije hiljade porcija toplog gulaša!

Naših osam očiju u nevjerici je gledalo te nasmijane ljude kako pričaju čas na njemačkom, čas na albanskom, pa na našem, pa na makedonskom. Nahranili su cijeli voz i policiju i konduktera i lokalnog psa.

"Znaš li ti šta je hodža, imam?" pitao me jedan od njih, stariji i, sudeći po ponašanju drugih, ugledniji.

"Pa naravno - živim u Sarajevu", rekoh sa smiješkom.

"Eh dobro, ovu ti je kafu pravio imam, takvu sigurno nikad nisi pio", pokušao se praviti važan drugi makedonski Albanac iz Austrije, dok mi je pružao fildžan sa vrelom kafom iz džezve.

"Naravno da jesam, pio sam je u tekiji u Sarajevu", odgovorih mom novom i začuđenom prijatelju, dok su ljudi iz vagona vikali "sigar, sigar", a jedan od Albanaca im isto tako bučno, uz smijeh, naravno, odgovarao "sigar haram, sigar haram!" Cijelo malo ludilo u 15 sekundi. Kasnije su i cigarete podijeljene.

Tri dana sa ljudima različitih običaja, tradicije i kulture vas obogati na svaki način. Pogotovo u ovakvim okolnostima, u kojima možete pomoći na direktan i spontan način. Međutim, tri dana je teško staviti u okvir koji može biti i čitljiv i zanimljiv. Stoga, našu ću priču završiti upravo u Spačvi, u kojoj smo spojili nekoliko porodica, koristeći "neformalne kanale komunikacije", tj. zovući poznanike i volontere u kampu Opatovac, te prevodeći policiji šta se dešava i zašto neki ljudi sjede i čekaju, dok drugi rado ulaze u vagone.

Spajanje porodice

Do Opatovca smo transportovali jednu porodicu koja se razdvojila: Rana, Rim i Ali s nama (žena, njena sestra i muž) - u kampu Ranin brat Ahmed i njeno dvoje male djece. Policija nam je nakon par sati „ubjeđivanja“ dopustila da ih vozimo, te ih putem ispitujemo kako, koliko, odakle, dokle...

Slastičari su (bili). Tri radnje u Alepu. Viša srednja klasa. Sve je pretvoreno u prah i pepeo. Prošli su tri različita vojna punkta na putu od Sirije do Turske, vojskama su platili da ih puste. Dvije hiljade i dvjesto eura od Turske do Grčke po osobi, u "pristojnom" brodu. Ako ćete u gumenjak, to košta 1.200 eura. Od Grčke do Makedonije i dalje do Srbije besplatno. Od Srbije do Hrvatske do 50 eura po osobi.

Putuju 25 dana. Umorni i ne znaju gdje će. „Njemačka, Švedska?“ pitaju za savjet, dok razgovaramo o situaciji u Siriji. Crveni krst nam je ranije javio da su Ahmedu u Opatovcu ukrali 500 eura i pasoše. Možete pretpostaviti šta smo uradili.

U Opatovcu su Rana i Ali u naručje uzeli svoju djecu i, sa suzama u očima, došli do nas da se pozdrave. Ponovo knedla u grlu, ali ovog puta i neka čudna snaga koja govori „nastavi, nastavi“... Želim im sreću i da se jednog dana sretnemo.

„Valja umrijeti“, govorio bi moj deda. Sada razumijem na šta je mislio.

Izvor: Al Jazeera

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Al Jazeere Balkans. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Al Jazeera Balkans zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.