Pomoć novopazarske dijaspore u borbi protiv korone

Okolnosti u kojima smo se našli samo potvrđuju izrečenu tvrdnju – dijaspora brine, piše autor (Ustupljeno Al Jazeeri)

Početkom devedesetih godina iz Sandžaka je zbog ratnih okolnosti i teške ekonomske situacije veliki broj građana bio primoran na odlazak u zemlje Zapadne Evrope. Prema podacima Udruženja povratnika „Reintegracija“ preko trideset hiljada građana iz Sandžaka je tih godina izbeglo u Nemačku. I moj otac bio je jedan od onih koji su nekoliko godina proveli po nemačkim bauštelama

Tih je godina centralna zeleznička stanica u Frankfurtu bio prostor koji su pohodili Sandžaklije. Svojevrsni korzo u kojem su ćutali, išli nogu pred nogu, tražili način da pošalju novac svojoj familiji, pronađu posao, pomognu kome je pomoć bila potrebna, ispiju kahvu u obližnjim sandžačkim klubovima i sa nostaligijom pričaju o čaršiji, familiji i zavičaju. U jednom je trenutku na peronu centralne frankfurtske železničke stanice bilo i do dvije hiljade naših ljudi.

Grad Frankfurt bio je u problemu i mesecima se iznalazio rešenje – kako udaljiti ljude sa perona?!  Akteri tog vremena ističu da je problem rešen nakon nekoliko meseci, ali niko ne zna na koji način. Uglavnom kada su porodice krenule da stižu, ljudi da se snalaze i život da živi – nestajali su i ljudi sa Banhofa. Sandžaklije sa perona frankfurtske i svih autobuskih i železničkih stanica širom Nemačke i Evrope postali su sandžačka naša dijaspora. Od tog momenta oni postaju suplement koji jača i održava imunitet Novog Pazara, Sjenice i Tutina.

Buđenje ‘merhametluka’ i solidarnosti

Kada su u danima proživljavanja italijanskog scenarija iz Novog Pazara u etar javnosti dospeli užasavajući, uznemirujući snimci sa bolesnim i ljudima koji u borbi za vazduhom umiru i ispuštaju svoju dušu na hoklicama i uz zidove starog infektivnog odelenja dobijam poziv iz Nemačke. Zove me sestra, uplašena i uznemirena, kaže: „Ne možemo više od poziva, nema koga nismo i ko nas nije zvao od naših koji žive ovde, zabrinuti smo. Prati profil Selme Hasić Manić na Facebooku. Tamo imaš sve“. 

Zauzet svojom brigom i lečenjem korone propustio sam da svedočim organizovanju na društvenim mrežama dvije Novopazarke. Iskoriliste su moć socijalnih mreža i pokrenule akciju prikupljanja sredstava za Opštu bolnicu. Dva imena – Selma Hasić Manić i Nerma Zekić Hoćanin postale su paradigma vaninstitucionalnog spašavanja zdravstvenog sistema u Novom Pazaru. Prikupile su značajan deo novca, obezbedile neophodnu medicinsku pomoć i dalje u kontinuitetu rade – bez prestanka. Postale su kontakt tačka, kanal komunikacije i glas razuma koji je pravovremeno, istinito, nepristrano i transparetno informisao svetsku javnost o realnom stanju i potrebama zdravstvenog sistema u Novom Pazaru, Tutinu i Sjenici. Pokazale su svijetu realnost i probudile merhametluk i solidarnost svih nas, posebno sandžačke dijaspore koja je u danima kolapsa pokazala svoju snagu.

Napomena o autorskim pravima

Preuzimanje dijela (maksimalno trećine) ili kompletnog teksta moguće je u skladu sa članom 14 Kodeksa za štampu i online medija Bosne i Hercegovine: “Značajna upotreba ili reprodukcija cijelog materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja autorskog prava, osim ako takva dozvola nije navedena u samom materijalu.”

Ako neki drugi medij želi preuzeti dio autorskog teksta, dužan je kao izvor navesti Al Jazeeru Balkans i objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Ako neki drugi medij želi preuzeti kompletan autorski tekst, to može učiniti 24 sata nakon njegove objave, uz dozvolu uredništva portala Al Jazeere Balkans, te je dužan objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Dijaspora brine – ključna je poruka koja se svakog dana očituje u značajnoj humanitarnoj pomoći koja stiže. Oni osećaju brigu prema svojoj zajednici i trude se da svojim postpucima ukažu da brige nema. Dijaspora predstavlja veliki ekonomski oslonac za sve gradove u Sandžaku. Održavaju život bez čije pomoći ne bi opstajao.

Hiljade građana je preko sandžačke dijaspore zaposleno u Nemačkoj, Austriji i drugim zemljama Evropske unije. Omogućili su preko svojih kompanija da naši neimari rade na svakoj značajnoj građevini u ovom trenutku širom Evrope. Izuzetno snalažljivi i precizni u svom poslu izgrađuju budućnost i imperije koje omogućuju održivost života. I nas dole, i njih gore.

Jednom prilikom, rahmetli Šemsudin Kučević, nekadašnji predsednik opštine Tutin, u razgovoru koji sam imao sa njim, izneo je podatak: „Po mojoj proceni u Tutinu je za dvadeset godina dijaspora na različite načine uložila i potrošila oko dvije milarde eura“. Ista ona dijaspora koja nas tokom jula i avgusta nervira zbog gužve u gradu, preteranog broja automobila i punih ugostiteljskih objekata u kojima ne možemo na miru kahvu da popijemo. Ismejavamo je cinično po čaršijskim kuloarima sa hendijemoerima etiketirajući je seljačkom i bahatom. Dijaspora koja letnjih meseci pohodi naš grad potroši desetine miliona eura i to je snaga koja se oseti u svakom momentu. Socijalni mir i društvenu stabilnost obezbeđujemo dobrim dijelom zahvaljući dijaspori. U kakvom bi jadu bila naša zajednica i sandžački čovek da dijaspora ne postoji – pitanje je za razmišljanje.

U dvije ključne nedelje italijanskog scenarija sandžačka dijaspora organizovala je značajne kontigente humanitarne pomoći koji svakodnevno pristižu. Dopremeljeno je preko petnaest sanitetskih vozila za potrebe Novog Pazara, Tutina i Sjenice, medicinska oprema, mobilni respiratori, mobilni rentgen aparati, rezervoari kiseonika, dezinfekciona sredstava, lekovi, zaštitna oprema i novčana pomoć. Ako Opšta bolnica u Novom Pazaru zaslužuje epitet nemačka to je u ovom momentu zahvaljujući dijaspori.

Imperativ – zajednica i ljudi

Svesni okolnosti u kojima se građani Novog Pazara suočavaju sa teškim ekonomskim i socijalnim problemima koje prati nezaposlenost i sveopšta kriza – iz dijaspore nam stižu anonimne donacije. Prijateljica dobija par hiljada eura da otplati dugove onih koji su u sistemu socijalne potrebe i koje preživljavaju na recku od prvog do prvog upisani u svesku za veresiju u mahalskim prodavnicama. Desetina hiljada eura jednokratne pomoći prosleđeno je porodicama koje su se suočile sa smrtnim ishodima.  

Ovih dana svedočimo različitim akcijama pomoći: od izgradnje kuća do stipendiranja dece koje se isključivo finansiraju novcem iz dijaspore. Bivši cimer iz studenstkih dana čitajući status na Facebooku istog momenta organizuje grupu i obezbeđeuje novčanu pomoć za jednu porodicu koja preko western uniona stiže za manje od dvanaest sati. 

Pomoć iz dijaspore šalju biznismeni koji imaju kompanije i stotine zaposlenih, pojedinci koji se bave različitim građevinskim i drugim poslovima, porodice, klubovi, džemati i to sve u skladu sa svojim mogućnostima.  

Kako konstatuje Midhat Hajrović, Novopazarac koji dvadeset godina živi u Nemačkoj, „Dijaspora je odradila i još uvijek odrađuje ono što je bila i jeste obaveza države i nikada do sada nisam vidio toliki stepen solidarnosti i toliku količinu empatije kod naših ljudi u dijaspori. Siguran sam da će to pored pomoći koja je stigla iz samog Sandžaka i regiona i pored nesebične požrtvovanosti ljekara, medicinskog osoblja i volontera biti odlučujuće u ovoj borbi“.

Dijaspora je naša paradgima solidarnosti i humanosti, dok okolnosti u kojima smo se našli samo potvrđuju izrečenu tvrdnju – dijaspora brine. Kolega mi u jednom sms-u otklanja sve dileme i potvrđuje istinu: „Brate, dijaspora je donirala sve, sem respiratora i prateće pomoći koje je doneo Vučić i ono što je stiglo iz Turske“. Dijaspori treba da budemo zahvalni što nas je suočila i praktično pokazala da koncept etike brige, solidarnosti i odgovornosti postoji. 

Sve su politike, stranke i njeni lideri ostali po strani jer je imperativ – zajednica i ljudi. Preko nacionalnih frekvencija nametnute dahije svesno zaboravljaju pomenuti dijasporu i njen nemerljiv doprinos zdravstvenom sistemu u Novom Pazaru – da nacije ne čuje! U svojim lokalnim okvirima, čini mi se, to je najvažnije, svako od nas zna kako i koliko je dijaspora pomogla u momentu kada su ljudi umirili i sistem raspadao. Po prvi put verujem da nećemo zaboraviti i da ćemo znati da cenimo vrijednost, ljudskost, kapacitet i potencijal sandžačke dijaspore.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera