‘Politika’ u borbi protiv izmišljenih neprijatelja

'Politika' kao da je Vojislav Koštunica domaćih medija, piše autor (Arhiva)

Da kažem odmah na početku, iako me niko nije pitao – pisanje tekstova za Njuz je jedan od najboljih i najlakših poslova u Srbiji. Ne moraš da zoveš sagovornike da bi ih pitao za izjave, ne moraš da istražuješ i kopaš pet novinarskih dablvjum od trenutka kada ti padne ideja na pamet do objavljenog teksta ne moraš čak ni da ustaješ iz stolice. Da, pisao sam neke tekstove na mobilnom telefonu sa neslavnih mesta, priznajem i nije me stid. Ok, malo me je stid, ali evo šta je poenta – čak ni tako naizgled jedan lak posao kao što je rad u mediju koji objavljuje izmišljene vesti iziskuje određen nivo zdravog razuma i napora.

Svaka ideja za tekst na Njuzu mora da prođe kroz najmanje dva para očiju, i za ovih skoro sedam godina postojanja, nijednom se nije desilo da neko od autora objavi svoju ideju na sajtu a da je prethodno ne proveri sa ostalim autorima. A skoro svi imamo šifru sajta. Takođe, čitaoci nam često šalju svoje tekstove da ih objavimo. Svaki tekst koji dobijemo putem mejla prolazi rigorozni kriterijum svih ustaljenih autora, koji su svi i sami prošli sličnu torturu dok se nisu ustalili. Od 100 tekstova koje nam čitaoci pošalju, objavimo u proseku tri. Dakle, čak ni Njuz, sajt sa izmišljenim vestima, sagovornicima i događajima, ne objavljuje bilo šta i ne objavljuje bilo koga.

Osim što se očigledno hvalim svojim radnim mestom, postoji i dobar razlog zašto ovo pišem. U prethodnih nekoliko meseci najugledniji i najstariji dnevni list na Balkanu, Politika, objavio je ne jedan, ne dva, nego tri teksta a da pri tome nisu proverili ne samo ko je autor, nego da li autor uopšte postoji. Sva tri teksta se bave sličnom tematikom, koja se može sažeti u tvrdnji da feminizam i zapadne vrednosti, to jest takozvana ljudska prava, perfidno ali sigurno razgrađuju nukleus srpske porodice.

‘Sava’ i ‘Kravica’ se još drže

Politika se, nakon što su svi tekstovi nepostojećih autora isplivali na videlo, branila neverovatnom izjavom urednika da on ne proverava autore, već da samo objavljuje tekstove. I, evo, dolazimo do poente i svojevrsnog paradoksa – čak i Njuz, koji i bukvalno i sasvim iskreno izmišlja vesti, ulaže više napora da ne prevari čitaoce nego Politika.

Naravno da Politika nije jedini medij u Srbiji koji pravi ovakve greške i objavljuje lažne vesti. Nije čak ni među najgorim dnevnim listovima, jer to je u konkurenciji ostalih tabloida prosto nemoguće. Ali, sam imidž, vekovni staž, ozbiljnost, autoritet kojima se Politika rado diči, čini da ova afera itekako iskoči u prvi plan. Jer, ako u Politici piše da je “srpsko pravosuđe pod uticajem feminističkog lobija”, onda to nekako zvuči uverljivije i istinitije nego da to objave Blic, Informer, Kurir ili Srpski telegraf.

Politika je u Srbiji stvarno nekada bila sinonim za novine. Sećam se kad sam bio mali, a verujem da i mnogi moji sunarodnici imaju slična sećanja, kad te stariji pošalju po hleb, mleko i novine, nikad ne moraš da pitaš koji hleb, koje mleko i koje novine. Hleb je “Sava”, mleko je “Kravica”, a novine su Politika. “Sava” i “Kravica” se i dalje dobro drže, uprkos što ima “milion” drugih vrsta hleba u svim mogućim nijansama bele i sa svim mogućim semenkama, a i mleka sa svim mogućim postocima masti. Jedino, eto, skoro niko nikog ne šalje po novine, jer postoji internet.

I dok jednim delom osećam nekakvu tugu zbog te nostalgije, ne mogu a da ne primetim izvesnu paralelu koja postoji u odnosu starih i novih tehnologija, starih i novih medija, starog i novog načina razmišljanja. Kad kažem “staro”, zapravo mislim “zastarelo”. I, zaista, Politika kao da je Vojislav Koštunica domaćih medija, neobavešteni matorac koji se bavi temama koje zanimaju sve manji broj ljudi, na način koji je odavno prevaziđen. Dok moderni mediji oko nje već uveliko traže održive načine finansiranja u digitalnom svetu, Politika kao da je tek sad otkrila da uopšte postoje Fejsbuk i Tviter. Dok moderni mediji istražuju koja će sve zanimanja zameniti roboti i da li veštačka inteligencija ume da piše članke poput pravog novinara, Politika se izmišljenim autorima bori protiv svojih zamišljenih arhineprijatelja feminizma, ljudskih prava i nevladinih organizacija.

Čitaoce ne možeš izmisliti

Ne navodim sve ove zamišljene neprijatelje slučajno, jer u svom obraćanju javnosti povodom čitave afere, Politika navodi da “joj neće suditi ni presuđivati nevladine organizacije i društvene mreže” već sudovi Republike Srbije. Čak i u onome što bi trebalo da bude izvinjenje nastavlja se rat protiv zamišljenih neprijatelja.

E, pa žao mi je što ja moram da budem taj koji će ovo da ti saopšti, Politiko, ali taj feminizam protiv kojeg se boriš iz samo tebi znanog razloga već te je odavno pobedio. I ljudska prava su već pobedila, i društvene mreže su te već pobedile, pa čak i nevladine organizacije kidaju koliko su pobedile, samo što to još samo tebi nije jasno. A pobedili su praktično bez borbe, jer si se ovakvim katastrofalnim potezima, urušila sama od sebe. Svet je krenuo dalje, a ti nisi, i bukvalno te je pregazio.

Čekajući epilog ove afere, kako kaže naš najstariji dnevni list – “pred sudovima Srbije”, mogu da primetim da je mnoge stvari u novinarstvu moguće izmisliti. U nedostatku pravih vesti, izmisliš lažne. U nedostatku pravih, uzmeš pa izmisliš neke neprijatelje o kojima ćeš da pišeš. Mogu da primetim i da je moguće čak izmisliti i autore tekstova ako ne možeš da nađeš prave koji će da pišu lažne vesti o izmišljenim neprijateljima. E, ali ono što ne možeš da izmisliš, ma koliko se trudio, su čitaoci.  

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera