Bosna i Hercegovina jedna je od rijetkih evropskih zemalja koja nema stadion iz četvrte kategorije, odnosno nijedan „fudbalski hram“ ne ispunjava uslove za odigravanje eventualnih utakmica grupne faze UEFA-inih klupskih takmičenja.
Najnoviji slučaj, na osnovu kojeg šampion i aktuelni osvajač Kupa BiH Sarajevo na „svom“ Koševu ne može igrati ni kvalifikacione mečeve, dolio je ulje na vatru.
Dodatno je poražavajući.
Linijom manjeg otpora
O oronuloj fudbalskoj, globalno sportskoj infrastrukturi u zemlji, niko ne vodi računa. Država – najmanje. Aktuelna politika, pozicija, ali i opozicija na taj problem godinama gledaju linijom manjeg otpora.
Kada se neko drzne i spomene, recimo, izgradnju Nacionalne arene po uzoru na Sjevernu Makedoniju, u Skoplju, u BiH vlasti gotovo po matrici kažu „ima i važnijih stvari“.
Nekada i obećaju da će stvari pokrenuti sa mrtve tačke. Ispostavilo se, pa ništa ne urade. Nekima nije ni u (stranačkom) interesu da urade.
Ne da BiH nema Nacionalnu arenu, već samo šest stadiona zadovoljava minimalne uslove za međunarodne utakmice
Ko je kriv? Bez sumnje, ponajviše politika i političari, jer (pre)malo ili negdje gotovo nikako ne ulažu u sport i sportsku infrastrukturu. Nema sistemskog finansiranja sporta i izgradnje sportskih objekata. Ne postoji ama baš nikakva strategija razvoja sporta.
Eklatantan primjer nemara i nestručnosti je grant UEFA-e za izgradnju reflektora na stadionima u Premijer ligi BiH. Uz značajnu novčanu pomoć iz Nyona trebali su već biti izgrađeni. Međutim, nisu.
Izigrali UEFA-u, klubove i navijače-glasače
Prije nekoliko godina na tanjiru servirani projekt upao je u ćorsokak zbog nemara u lokalnim zajednicama i politike koja je izigrala i međunarodne većinske investitore.
Obavezali su se lokalni vlastodržci da će osigurati potrebnu papirologiju i uložiti preostali manji dio sredstava, kako bi barem prividna svjetlost obasjala loše stadione u mraku najvišeg ranga takmičenja u državi.
Obećali, pa mnogi po ustaljenoj praksi – izigrali. I investitore iz UEFA-e, „svoje“ klubove i navijače-glasaće.
Sredstva čekaju na realizaciju. Vremena je sve manje, jer uskoro prema sve strožim uslovima licenciranja klubova Nogometnog/Fudbalskog saveza BiH, po imputima UEFA-e, timovi koji ne budu imali reflektore ni domaće utakmice nacionalnog prvenstva neće moći igrati na svojim stadionima.
I dok je u BiH država nijemi posmatrač, osim u Sjevernoj Makedoniji i Sloveniji gdje su moderni stadioni napravljeni većinski državnim kapitalom, u našem bližem okruženju Nacionalnu arenu gradi i Albanija u Tirani.
Identični projekti u skorijoj budućnosti trebali bi se početi realizovati u Beogradu, Srbiji, te Prištini, na Kosovu.
Opravdanost ulaganja u fudbalsku, tj. sportsku infrastrukturu je višestruka. To uviđa sve veći broj čelnika i manje razvijenih zemalja. Nažalost, ne i ovdašnjih u BiH.
Prevashodno, ukoliko ne posjeduju zadovoljavajući stadion ili dvoranu klubovi i nacionalni timovi nisu konkurentni ni da se takmičite na najvišem profesionalnom nivou. Sve više mladih ne planira se baviti sportom, jer za sportske aktivnosti nemaju uslove.
U današnjem vremenu, gdje se u fudbalu ostvaruju značajni profiti i maksimalno može afirmisati država, izgradnja Nacionalnog stadiona otvorila bi i nova radna mjesta. U BiH, iz koje sve više ljudi odlazi „trbuhom za kruhom“ u inostranstvo prijeko su potrebna.
Egzistencija, idealni uslovi i rješenje problema
Ukoliko bi država odlučila uložiti 50 miliona eura za izgradnju Nacionalne arene u Sarajevu, kapaciteta između 25.000 i 30.000 sjedećih mjesta, osigurala bi skoro 100 novih radnih mjesta.
Egzistencija za određen broj ljudi, idealni uslovi, rješenje problema za izlazak klubova u Evropu, lijepa slika u svijet sa značajnih sportskih i drugih događaja koji se mogu održavati na takvim multifunkcionalnim objektima…
Ili ćemo i dalje gledati političke utakmice na oronulima stadionima?!
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera