Političari kao gospodari sudbina naše djece

Zar je moguće da se planira budžet za doček Nove godine, a da se ne planira pomoć oboljeloj djeci? (Arhiva)

Piše: Aida Hrnjić

Čitam ovih dana o tome kako je načelnik općine Kakanj budžet namijenjen za javni doček Nove godine i vatromet preusmjerio na operaciju tumora mozga za sedmogodišnjeg dječaka Evelina Alajbegovića.

Građani Kaknja oduševljeni, a šira javnost na društvenim mrežama izražava svoje duboko divljenje načelniku. On je sam i pokrenuo tu akciju putem svog Facebook profila pitajući građanstvo šta da uradi.

Aferim, načelniče Mandra, ljudi zbore, hvale vrijedan potez.

Malo prije toga se u srbijanskoj općini Požega desila sasvim suprotna stvar, gostujući na lokalnom radiju predsjednik općine Požega je izjavio da  „majke treba da udave svoju nesposobnu djecu“, a kao primjer je uzeo “Spartance koji su svoju nesposobnu djecu i one za koje misle da su neperspektivna bacali u provaliju”.

Manje je to poznat primjer, nije bilo baš nekog odjeka u javnosti, društvene mreže nisu baš “gorile”, a zbog ove izjave gospodin predsjednik Općine Milan Božić nije baš nikome odgovarao za ovakvu mrzilačku i fašističku poruku.

Čitam ja sve te vijesti jednu za drugom i ne mogu a da se ne pitam nekoliko stvari. U slučaju načelnika Mandre odmah mi se iznad glave upitnik kao kuća pojavio. Zar je moguće da se planira budžet za doček Nove godine, a da se ne planira pomoć oboljeloj djeci.

Zamišljam te uredbe gdje tačno stoji “budžet za kićenje jelke”, a eventualnu hitnu operaciju niko ne predviđa. Ko piše te uredbe, čitaju li je oni koji ih usvajaju ili sve tačno stoji, koncizno opisano, ali je načelnik odlučio napraviti dobar marketing i PR na nečijoj nesreći.

Znamo svi, naravno, ko je u BiH odgovoran za liječenje, koji fondovi su zaduženi za financiranje troškova operativnih zahvata van granica naše zemlje, znaju najbolje roditelji bolesne djece kako komplikovan sistem moraju proći da sakupe novac za spasenje svog djeteta.

Taj sistem ih tjera da mole, kleče, skupljaju i da još na kraju budu ponizni pred istim! Kako veliki su u sopstvenim očima oni koji kao milosrđe i sadaku daju ono što su roditelji, djedovi i pradjedi te iste djece zaradili, izgradili i ugradili u ovu zemlju.

Građani pune budžet

Budžete valjda punimo mi građani ove zemlje, sve te fondove i institucije punimo baš mi, a onda nam oni udjeljuju dio, kažu nema dovoljno sredstava da se refundiraju potpuni troškovi eventualnog zahvata i liječenja nego do određenog iznosa. Ostatak će uglavnom skupiti dobri ljudi, prijatelji, komšije. Ono što svi ti Fondovi imaju su uredne plate za sve zaposlene unutar istog, naknade posebni troškovi itd, itd…

Zato nam je top vijest i “gore” društvene mreže kad neka od institucija bilo kog nivoa vlasti učini nešto pozitivno kao što je kakanjski načelnik. Ma koliki moji upitnici bili, on je to ipak učinio, a mogao je “spiskati” pare na vatromet za par minuta. Šta je to u poređenju sa životom djeteta!?

Načelnik, dakle, može izabrati koju od ove dvije stvari lokalna zajednica treba financirati. Pa ponovo u mojoj glavi odjekuje “može izabrati financirati vatromet ili spasenje života djeteta” pa eho opet “može izabrati”, nema tu neke posebne regulative!

Da uvijek ima gore od goreg pokazao je predsjednik općine Požega u Srbiji. On ne dijeli ni milosrđe, ni lijepu riječ. Svrha je sebi samom. U svakom civilizovanom i normalnom društvu odmah bi odstupio sa funkcije ili zbog težine izgovorenih riječi barem bio smijenjen.

Roditelji šute, znaju da i dalje moraju skupljati, moliti i klečati, a javnost u strahu od pitanja “čije dijete je slijedeće, jesam li ja roditelj tog djeteta?”.

Za dva apsolutno različita pristupa istom problemu jedna stvar je zajednička. Oni koje su birali njihovi sugrađani se smatraju i djeluju kao gospodari sudbina naše djece.

Šta oni odluče to će biti! Život, bacanje u provaliju ili vatromet, pitanje je sad! Ostatak nas može samo da moli Boga da ima zdravo dijete, da nikada ne čeka na nečiju odluku i da pomaže svu ovu djecu koliko god je to u našoj moći na uličnim akcijama i pozivima medija.

Izvor: Al Jazeera