Oglasi

Policija, mafija i glasanje

Prestanimo vjerovati da postoji bolje sutra zato što su uveli prozirne kutije i jer su nam rekli da je to korak naprijed.
"Prozirne kutije za sistem u kojem je ukrasti običaj i izgleda zakon, a prijaviti zločin i bunt sistemu je za naslove u medijima", piše MusićEPA

Za pojam „autoratitivna demokratija“ prvi put sam čuo na drugoj godini studija Političkih nauka, na odsjeku međunarodnih odnosa. I to je bilo baš one 2014. godine kada se taj pojam u medijima počeo primjenjivati da se opiše kompleksna slika Ukrajine, kraha tadašnjeg režima.

Za ovaj pojam, kao i „nacionalni vitalni interes“ ovi naši (kako smo mi nazivali političare iz Bosne i Hercegovine tokom naših predavanja) su itekako  čuli – siguran sam – samo nikad ni jedan ni drugi pojam nisu iskoristili u pravo vrijeme i na pravom mjestu, ali su sa ovim oko vitalnog interesa, namjenski, posvađali nove generacije mladih ljudi, sijući mržnju i stvarajući podjela čak i u školama pod istom krovom.

Političku situaciju u Bosni i Hercegovini svjetski mediji kroz atraktivne grafičke prikaze nekada pokazuju i simpatično. U video klipu Al Jazeere English od prije par dana i onom TRT World servisa od prije tri mjeseca, naša zemlja se prikazuje kao najkomplikovanija politička struktura u svijetu. Posmatračima sa strane je sve konfuzno, a često i smješno.

Kiseli smijeh

A realno gledajući smješno je više i nama, posebno mladima, što možda i pokazuje izlaznost na izbore 2018. godine. Posmatrajući strukturu države i broj državnih službenika, kao neki posmatrač sa strane bih zaključio da je ovdje jedina stvar s kojom nemamo problem upravo - nezaposlenost.

Prije četiri godine sjedio sam na predavanju Komparativne politike. Dvanaest nas na predavanju. Dvanaest različitih ljudi, ali jedna sudbina svih nas – završiti fakultet i šta onda. Dobio sam zadatak na predavanju da, u duhu predmeta, uporedim političke sisteme Ukrajine i Bosne i Hercegovine. Rekao sam profesorici da je to zasigurno najlakši zadatak od svih kojih nam je podjelila taj dan, bez pretjerane razlike između te dvije zemlje.

Kiselo, ali i veoma nervozno, profesorica se smijala, misleći da nisam shvatio definiciju demokratije i autoritativne demokratije te njihove razlike, ali se bojim da ona nije shvatila definiciju realnosti i činjeničnog stanja.

Čak i dvadeset godina poslije rata, u Bosni i Hercegovini nismo dobili jasne obrise demokratije ali itekako osjećamo posljedice rata i postratnih političkih sukoba.

„A kako to?“ – već je upala profesorica sa pitanjem. I upadala je tako do kraja, a ja sam samo nastavljao. E pa ovako… Otac mi je često pričao da se ovdje dosta toga promijenilo. Tri stvari je istakao: policija, ovi što imaju problema sa policijom, tj. zakonom (mi ih znamo nazvati „mafijaši“) i glasanje.

Prije bi policija bila stroga, rigorozna i veoma drska. Nisu smjeli piti kafe sa prestupnicima i ovima koji su njihova suha suprotnost i nisu smjeli javno raditi ništa što bi kompromitovalo uniformu koju nose i to zbog ovih iz stavke dva, koji pak nikad javno nisu smjeli pričati bilo šta o svojim poslovima zbog kojih se i jesu nazivali protivnicima zakona.

Najjavnija stvar

Na kraju krajeva nisu sami smjeli pričati da su oni ti koji remete red i mir. Sve su to čuvali za sebe nekako, kao vjeru jer to i jest bila njihova vjera. A ovo treće? Izbori i glasanje? Eh to je tek bilo tajno i ne da se nije htjelo nego se nije smjelo reći za koga si.

Tu me profesorica već prekinu - „A kakve to veze ima?“ Nastavim priču: Danas, policija zna sve. Svi su od ranije poznati policiji, a svi su na slobodi. Prestupnici i ovi što su protiv zakona se ne kriju. Nije više u fokusu pljačkati sitnu raju, nije više primarna svađa između četvrti i suprotstavljenih grupa, predstavnika mahala, kriminal je sada na mnogo većem nivou. Kompleksnijem, a nama pred očima.

A glasanje? Eh, glasati možete za koga hoćete svakako se ne pika. I to je danas najjavnija stvar u Bosni i Hercegovini i siguran sam, za nas mlade koji ne žele otići odavde najveće poniženje koje nam neko ko vodi ovu državu može priuštiti.

Uče nas, nas rođene tokom i poslije rata. Uče nas o demokratiji. Moja generacija je iskusila jednu jasnu tranziciju u odrastanju ali i dostupnosti informacija. Igrali smo se žmire te između dvije vatre do petog osnovne, a onda smo prešli na touch screen i iPhone, pa često volim reči da smo najsretnija generacija ikad.

Znali smo i kako je to bilo u vremenu naših roditelja, ali smo nekako počeli kreirati i svoje vrijeme. Svjedočili smo pojavi novog svjetskog poretka i činjenici da je do informacija lako doći. Svjedočili smo rapidnim promjenama sistema, pojavi novog oblika terorizma, novom načinu informisanja i novim političkim sukobima. Mnogo toga se u početku nije shvatalo, ali uz odrastanje odlazio je i rahatluk i onda nas se počelo i ticati.

A jedino čega se sjećaju oni koji se predstavljaju kao ostaci onog sistema i žrtve ovog sistema su ovi koji žive na ruševinama socijalizma i samo pričaju kako je bilo u Titino doba i kako je Sarajevo, bilo onda te šta nam je tranzicija donijela. Ne sumnjam ja da je našim roditeljima tada bilo bolje, ali sada smo mi na redu.

I znamo mi šta nam je donijela. Pa donijela je da smo sve pogrešno shvatili. Sve što se nekada nije smjelo danas je normalno. Danas je reći istinu samoubistvo. Danas je reći istinu biti hrabar, a kada krijete za koga ste glasali to je nedostatak samopouzdanja i kukavičluk. Neopisivo nerealne i nenormalne stvari su postale biti običaj i onda lagano kroz tzv. proces demokratizacije smo došli u situaciju da smo i mi i pravosuđe (ako uopšte postoji) navikli toliko na kriminal da je svaka nekriminalna radanja ili prijava kriminalne radnje neprimjetna i ponekad šok.

Sistemska eliminacija

I, izvinite profesorice na ovolikom uvodu, ali evo kakva slika je kod jednog 24-ogodišnjaka stalno u glavi. Nije nama Titin sistem bio potreban da shvatimo da nije uvijek ovako bilo.

Kradu izbore. Tvrde da smo mi mladi pasivni i da nema nikakve konkretne aktivnosti. Mrtvi glasaju i vladajući im se otvoreno na presicama zahvaljuju na tome. Ismijavaju nas. Opet mladi najbitniji, a od nas napravili najnevidljivije. Zahvaljuju se i ovima što nisu glasali jer ovi naši vrlo dobro znaju da „jesu“.

Znaju da im niko ne može ništa. Mladi upleteni u najviše problema. Mladi se nizašta ne pitaju. Nas i nema u razgovorima za potencijalna rješenje. Sistemski nas eliminišu i sitnicama kupuju one koji mogu. Obrazovanje i kulturu koriste kao novi oblik agresije, a informacije kao glavno sredstvo manipulacije. Prave se vojske mladih zatrovanih mržnjom budućih glasača. Zavade pa vladaju. Prave matematičke koalicije bez jasnih planova i programa i u postizbornim danima ni traga ni glasa o nama o budućnosti ove zemlje.

Ne može mi niko reći da na hiljadama glasačkih „neispravnih“ listića samo jedno ime stoji i da su samo njegovi glasovi nevažeći. Ne može me niko ubijediti da su hiljade protestovale mjesecima prije izbora i da su isti glasali za njih. Jesmo generacija Facebook revolucionara, ali iz toga se rodilo dosta pokreta dosta dobroga. Nismo glupi. Možda i jesmo zato što nismo ovo riješili na neki drugi način, jer praznikom demokratije očito ne možemo.

CIK? Šta radi CIK? Kome se pravda i čiji su to ljudi? Kako da vjerujem da ima potrebe ostati u zemlji u kojoj mi daju javno i bez ikakvog stida povoda da ne vjerujem vlasti i onima koji trebaju biti garancija stabilnosti i napretka. Nemam razloga da vjerujem da ovdje može biti bolje kada ne možemo vjerovati institucijama države.

Pa, profesorice, kod nas je jedan čovjek i direktor javne televizije i savjetnik načelnika iz vladajuće stranke i predsjednik opštinskog izbornog odbora. I svi mi sve ovo znamo i svi o ovome pričamo i pišemo, ali ne može huja da me prođe. Ne može jer su mi svi obećali 2014. godine da će mi do 2018. biti bolje. Da ću imati više prilika. Da ćemo moći napredovati i ne razmišljati gdje otići nakon fakulteta.

Isto kao u Ukrajini

A Ukrajina, profesorice? Ukrajina k'o Ukrajina… Sve ovo ima – istina samo manji broj stranaka i znate šta oni imaju? Prozirne glasačke kutije. Potrudio se tad Janukovič i vladajuća partija da malo barem još zamažu oči Evropi i glasačima kako je to njihov praznik demokratije. A naši? A šta će nama prozirne kutije?

Ustvari hajde evo vam. Svakako ćemo ih istresti u neprozirne crne kese za smeće i odnijeti kući i tamo ćemo iskrižati listiće i pretvoriti ih u nevažeće. Ma, evo vam prozirne glasačke kutije, ovo je demokratija.

A danas profesorice ako čitate… Pa rekao sam vam, nismo mi ništa drugo ni ništa bolje od Ukrajine – autoritativna demokratija. Evo uveli su nam prozirne kutije. Prozirne kutije za nepredvidivu budućnost i prividnu demokratiju. Prozirne kutije za sistem u kojem je ukrasti običaj i izgleda zakon, a prijaviti zločin i bunt sistemu je za naslove u medijima.

Prozirne kutije za društvo kojem se ovi naši više i ne kriju kada kradu i obećavaju što se nikad ne ispuni. Prozirne kutije za budućnost u kojoj neće biti nikoga osim glasačke mašinerije koja je naselila sve državne službe. Prozirne kutije za mlade koji se školuju da popunjavaju prazna radna mjesta evropske unije. Kutije koje smo mislili da nešto znače.

A nije ni ljevicino maslo za Ramazana. Ne želim Sarajevo ni Bosnu i Hercegovinu kakve vi pamtite i kakve ste nam u kampanjama predlagali. Ne želim Titu i Titin sistem. Mi ga se ne sjećamo.

Želimo Sarajevo i Bosnu i Hercegovinu našeg doba. Želimo sistem u kojem je normalno da mladi imaju jednake prilike kao i naši vršnjaci u zemljama Evrope i svijeta. Državu gdje je ubiti i ukrasti zločin, a gdje je naš glas naš izbor. Sarajevo i Bosnu i Hercegovinu gdje prozirna kutija nije jedina konkretna stvar koja se uvela u proces glasanja i koji se baš samo u tome i razlikuje od onih prvih poslijeratnih izbora.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Al Jazeere Balkans. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Al Jazeera Balkans zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.