Unatrag dvije-tri godine top-temom u Hrvatskoj postalo je iseljavanje stanovništva koje je poprimilo dramatične razmjere i nerijetko se naziva egzodusom. O tome se vode javne rasprave, organiziraju okrugli stolovi, skiciraju razne stragegije, a mediji neprestano objavljuju tekstove i reportaže o ljudima, većinom mladima, koji su odlučili potražiti sreću i bolji život u sređenijim i bogatijim zemljama. Velike brojke kojima se pritom barata u maloj Hrvatskoj doimaju se još većima i poraznijima.
Tko će ostati raditi i privređivati? Tko će umirovljenicima zarađivati mirovine? Tko će liječiti ljude, tko će programirati, projektirati i graditi, tko će popravljati kvarove i tko će, na koncu, posluživati kavu u kafićima – karikirana su, ali ne i besmislena pitanja koja se postavljaju. Jer… odlaze liječnici i medicinske sestre, inženjeri i informatičari, odlaze zidari i limari, mehaničari i vodoinstalateri, konobari i šoferi…
Službena statistika kaže da je od 2013. godine – kada je Hrvatska postala članicom Europske unije i otkako joj je podignuta rampa za ulazak na europska tržišta rada – pa do 2016. godine iselilo 102.000 ljudi. No, mnogi odlaze „na crno“, ne odjavljujući se pa je stvarna brojka kudikamo veća. Navodno je u te tri godine iselilo čak 230.000 ljudi. Iako se podaci od izvora do izvora razlikuju, tomu treba dodati i neslužbene brojke u koje su uračunati i iseljeni u posljednje dvije godine, a tada se dolazi do brojke od preko 300.000.
Neizbježno pitanje: Planiraš li ići?
Ono što brine demografe, na što upozoravaju ekonomisti i što uočavaju svi koji su ostali ovdje jest da većinom odlaze cijele mlade obitelji, a ne više kao nekad kada je otac odlazio „na bauštelu“, a žena i djeca ostajali kod kuće. Prosječna dob iseljenika iz Hrvatske spustila se nakon 2013. godine sa 41,5 na 33,6 godina – pokazalo je nedavno istraživanje zagrebačkog Instituta za javne financije.
Razmjeri iseljavanja vjerojatno se najbolje vide u vrijeme božićno-novogodišnjih praznika. Recimo, u Slavoniji koja je od svih hrvatskih regija zasad ponajviše pretrpjela odljev mozgova i radne snage. Vozeći se ovih prazničnih dana Slavonijom, vidim prizore kakvih nema ili su vrlo rijetka u druga doba godine: na ulicama je živo, kafići i trgovine su pune, ljudi se goste, ispred kuća su parkirani automobili njemačkih, austrijskih, švicarskih, slovenskih, švedskih i još kojekakvih stranih registracija. Prizori, kažem, nimalo uobičajeni. S kim god da porazgovaram, odlazak ili razmišljanje o odlasku neizbježna je tema. Čak i oni koji nemaju namjeru otići pričaju o nekome svome tko je otišao ili se sprema otići.
Sandro razmišlja o odlasku, ne zna gdje točno samo bi da to bude veliki grad u nekoj sređenoj zemlji. Ako ode, bilo bi to za stalno. Goran je s obitelji u Njemačkoj već više od desetljeća i barem zasad nema namjeru vratiti se. Inženjer je i radi u velikoj, svjetski poznatoj tvrtki. I Željka je u Irskoj već prilično dugo. Ne radi u struci i često mijenja poslove, ali povratak joj je posljednja opcija. Lena u Hrvatskoj ima relativno dobar posao u osiguravateljskoj kući, ali već neko vrijeme odvaguje mogućnost odlaska. Kada se oko Božića i Nove godine sretne s prijateljima i znancima koji su vani, priznaje da ju želja za odlaskom počne jače spopadati. Zato će, kaže, uskoro otići u Njemačku „snimiti situaciju jer nema što izgubiti“. Mario je liječnik i s obitelji već nekoliko godina živi u Švedskoj. Otišao je razočaran u ovdašnji sustav. Danas je tamo smiren i zadovoljan. Do penzije će, kaže, dolaziti u Hrvatsku samo na ljetovanje ili u vrijeme Božića, a tada će razmisliti o povratku za stalno. Tomislav je već više puta odlazio u Njemačku i vraćao se. Sada je tamo i radi u skladištu. Često mijenja poslove i naporno mu je, ali zadovoljniji je nego ovdje gdje je uglavnom radio kao konobar i ovisio o ćudljivim gazdama.
Nekoliko susreta i razgovora, dogovorenih ili slučajnih, čine mi se prilično pouzdanom amaterskom anketom. Razgovor s gotovo svakim tko je u naponu životne snage otprilike se svodi na pitanje: „Planiraš li ići“.
Iseljavanje usporeno, ali ne i zaustavljeno
S druge strane, baš uoči Božića i Nove godine, možda i s ciljem podizanja kolektivnog morala i amortiziranja priča „gastarbajtera“ koji su došli na praznike, u hrvatskim medijima počela se iz drugog plana probijati priča o tome da je iseljavanje počelo usporavati. U već spomenutom istraživanju Instituta za javne financije ističe se da je, usprkos tomu što će iseljavanje biti nastavljeno, intenzitet emigriranja oslabio. I demograf Ivan Čipin s Ekonomskog fakulteta u Zagrebu tvrdi da je glavni val iseljavanja prošao i da, pod uvjetom da ne bude nekih ekonomskih šokova, taj trend više ne bi trebao biti tako intenzivan.
Da se trend iseljavanja zaustavlja ili bar usporava kazuju dijelom i rezultati globalnog istraživanja Gallupovog instituta o demografskim trendovima u kojem se pokušao utvrditi indeks odljeva mozgova u 152 zemlje. Hrvatska je prošla prilično dobro dobivši „neloš“ indeks od -6 . Naime, u tom su istraživanju tek 15 posto mladih i 14 posto visokoobrazovanih iskazali želju za odlaskom iz Hrvatske. Na koncu je i predsjednica Kolinda Grabar Kitarović u jednom nedavnom intervjuu ustvrdila, s opreznim trijumfalizmom, da se iseljavanje polako zaustavlja.
Nameće se zaključak da su svi koji su to namjeravali već odselili i da je Hrvatska u razdodblju između dva intenzivna vala. Neki kažu da bi to razdoblje moglo potrajati tek do 2020. kada će isteći rok do kojeg je Austrija, kao posljednja preostala članica EU, odlučila ograničiti pristup svome tržištu rada građanima Hrvatske. A prema nekim projekcijama Hrvatska bi do 2050. godine ukupno mogla ostati bez 800.000 stanovnika, dok će joj istovobno trebati čak milijun novih radnika.
Stvari su se više inercijom tržišta nego djelovanjem neke osmišljene politike (cinik bi rekao: toga ovdje nema) donekle posložile pa zbog masovnog iseljavanja radno sposobnih, poslodavci stidljivo počinju nuditi veće plaće i bolje uvjete rada. Osim toga, zjapeće rupe u pojedinim sektorima sve su veće, naročito u turizmu i graditeljstvu pa će hrvatska vlada iduće godine odboriti rekordnu kvotu radnih dozvola za strance, spominje se čak 63.000 dozvola.
U međuvremenu, već prvih dana nove godine, kada završi praznično slavlje, u selima i gradovima Slavonije (ali i Dalmacije, Like i drugih krajeva) opet će zavladati stari prizori: puste ulice, prazni prilazi pred kućama i spuštene rolete na prozorima kao jedna od najgrubljih metafora Hrvatske otkako joj je Europska unija podigla rampu.
Izvor: Al Jazeera