Piše: Izet Perviz
Opet nas vuku za nos. Ne daju nam ni trunke predaha. Hoće da nas izlude do kraja, do posljednje kaplje razuma u nama. Evo – osjetiš li – opet su zaljuljali đavolju klackalicu i napikavaju nas jedne na druge, kao da smo psi, bez pedigrea, bezvrijedni, poslušni avlijaneri…
Sad na svom suludom ringišpilu vrte pitanje pokretanja revizije presude u slučaju “Bosna i Hercegovina protiv Srbije” pred Međunarodnim sudom pravde. Da, za agresiju i genocid. Tim ljudima ništa nije sveto. Sve će ubaliti svojim beskrajnim cinizmom. Iz svega će iscijediti politički poen. Ispržit će naš strah na roštilju kao džigericu. Dokad?!
Oni su u đavoljem sadejstvu. Klackaju se na klackalici koju je Sotona, Iblis, Voland osovio preko našeg hrbata. Tek vrhovima nožnih prstiju dodiruju kaljužu u kojoj se valjamo puna tri desetljeća. Usput, svoju igru razmahuju smijehom razbibrige, sve dok ih njihovi mentori ne pozovu na večeru, da se ne hladi čorba-strah.
Jedan prijeti revizijom i koristi svaku priliku da potegne to pitanje. Usput, on još ne zna hoće li je biti, ima li argumenata, novih činjenica, pravovremenih. Sve će to on vidjeti s agentom Bosne i Hercegovine pred Međunarodnim sudom pravde. Tad će ga pitati je li mu istekla punomoć. Ako jest, nikom ništa. Ako nije… e, tad ćemo tek vidjeti.
Odigrati ulogu do kraja
I gledamo.
Svaki put kad se dokopa mikrofona, on, kao navijen, odmah o presudi, nastoji nas uvjeriti kako ne puca iz prazne puške. On se konsultirao s vođom opozicije na ovoj strani klackalice, svojim koalicijskim partnerom, koga je strpljivo čekao dok ne ustane sa optuženičke klupe, s nekim intelektualcima, a prijeti da će se savjetovati i sa svim mislećim ljudima na ovoj strani, uskiptjelim od zavisti zato što on i dalje bira one kojima će dati krug. A tek kad iz podruma izvede glavnog agenta i posadi ga pred mikrofone… e, tad ćemo tek vidjeti.
I gledamo. Blehnemo k'o tele u šarena vrata.
Glavni na drugoj strani klackalice šuti. On je nedavno dobio takvu šamarčinu da još nije došao sebi. Ali, tu su njegovi poslušnici. Budući da je Doglavna u bolnici, odgovara Doglavni. On je majstor za vraćanje unazad i, gle, izvlači iz sjećanja “autostrade stradanja” i, bez imalo ustezanja, bez rezerve, kao da ga je Glavni navio, kaže da bi u slučaju pokretanja revizije ova zemlja mogla nestati. Prvo je trebao nestati jedan narod, a sada, kao da je taj posao valjda valjano obavljen, povući će oni u nestanak cijelu zemlju.
Sve su nestrpljiviji i oni što stoje pored klackalice i neoprostivo dugo čekaju svoj red. Svjesni da bi bolje prošli da su počeli graditi vlastitu ljuljačku, nego da su ponavljali brojalice za Glavnim, u nadi da će se na kraju smilovati i dopustiti im koji krug, njima sad nije preostalo ništa nego da odigraju preuzetu ulogu do kraja. Za sada im je Glavni dozvolio da sa svojim štapom u ruci naganjaju njegovu felgu. Kako samo vatreno tandrču njom i kako vješto ponavljaju prijetnje…
Eno, jedan prijeti da će se povući iz Vijeća ministara Bosne i Hercegovine ako se podnese zahtjev za reviziju, i da će doći do neviđenih poremećaja, i da je to volej za rušitelje Bosne. A zašto bi se povlačili iz Vijeća ministara ako i oni ne čekaju svoj volej? Trinaest godina trajao je taj sudski proces pa niko za to vrijeme nije srušio Bosnu.
Drugi, eno, kaže da će se, kao nikad dosad, narušiti odnosi sa Srbijom. Zašto? Zar zbog sudskog postupka koji još nije okončan i koji će biti završen onog trena kad istekne rok za reviziju presude? I prije nego će biti pročitana presuda Međunarodnog suda pravde, Srbija i Bosna i Hercegovina imale su solidne odnose. Tužba ih nije ni popravljala, ni kvarila.
‘Obični’ nikada neće na klackalicu
Ali, treba zaljuljati klackalicu. Treba zakotrljati felgu. Treba podići prašinu, zamaskirati stvarnost…
Mi, običan svijet, navijat ćemo. Svjesni da nikad nećemo sjesti na klackalicu, i dalje ćemo se zadovoljavati tuđim zadovoljstvom. Mi smo voajeri, kibicujemo, urlamo i plešemo na svom pedlju, preostalom do konačnog moralnog sunovrata.
Ta dokad ćemo biti krdo koje zluradi goniči, a da nemaju potrebe ni korbačem zafijukati iznad naših glava – dakle, tek uz zvižduk, uvijek i kako im se ćefne – mogu potjerati kud im volja? Čestitog i moralnog čovjeka, s kapljicom savjesti, koji bi da se izdigne iz blata po kojem gacaju i muču rogati kopitari, sve je više stid živjeti u ovoj kloaki koja se otrgnula od Evrope i eno je, pluta morem, baš kao onaj odvaljeni komad evropskog kontinenta u romanu portugalskog pisca Josea Saramaga. Jedino jedro na tom plutajućem okrajku balkanske zemlje naša je stoglava glupost, teža od najčistijeg olova.
Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera